Loisaida

Le Blog of Clem & Sven à Lower East Side, Nueva York, now continues à Zagreb, Hrvatska

Saturday, September 30, 2006

Legalni elijen ispija dugu jutarnju

Subota ujutro, stvara se rutina: meljem kavu, listam Feral i druge novine (digitalno), spremam se baciti na čitanje za ponedjeljak (Lisa Duggan, Sapphic Slashers: Sex, Violence & American Modernity). Čitam kako je američki Senat odobrio gradnju zida uz meksičku granicu što me podsjeća na činjenicu da sam ovdje kao "legal alien"--samo što se ne učahurim, skočim nekom nevinom građaninu u facu pa krvoločno odjurim u nepoznatom pravcu mašući metalnim repom--eeee.

Jučer smo išli vidjeti koncert Youngblood Brass Banda u neki plejs u Brooklynu (Northsix), odmah prva stanica preko rijeke oko Bedford Av, u trenutno vrlo hip kvartu Williamsburg. Strašno sviraju momci, svaka im čast, koncert su završili s I'll Fly Away u dixi stilu. Osim njih jako dobar bio MC Beans koji je repao uz pratnju bitova s vlastitog ipoda (informativan intervju s dotičnim ovdje). Bili s Martinom iz Berlina, ljubiteljem hiphopa kojeg smo upoznali na nekom Fulbright druženju na nekom groblju u East Villageu, simpatičan lik koji putuje svijetom i proučava filozofiju. Odlazimo mi tako s koncerta kada u podzemnoj skužim--Dunju (Janković). Mislim znam da je ovdje, razmijenili par mejlova kao ajmo se nać ali nikako da padne dogovor. I eto tako spontano ispalo da smo bili na istom koncertu. Osim toga ona je tu bila s frendom koji je Šveđanin od majke Norvežanke tako da su on i Clem zapodjenuli razgovor na Norveškom, a Dunja i ja smo bez grižnje savjesti mogli malo vježbati materinju nam jezičinu--što je čudan filing nakon dužeg perioda apstinencije. I tako, sami sebi zvučeći neobično, razmijenili nabrzinu dojmove i brojeve telefona i rekli da ćemo se čuti, samo pitanje je kada jer je i ona zatrpana poslom na faksu. Ali evo danas i sutra je neki džabe elektro/hiphop festival u Central Parku pa možda tamo, samo šta ja nema šanse da danas mrdnem dok ne odvalim bar pola ove priče o lezbijskom ubojstvu na prijelazu stoljeća, cca 150 str minimum. Dunja je inače ovdje na 2 g u School of Visual Arts (čini mi se), studira strip, a možete je čitati i na Komikazama. To neka budu slike za danas...

Thursday, September 28, 2006

Fuff #4: Yugolinear

Kao što možete pročitati u prethodnom postu ako razumijete francuski, dok sam ja slušao i gledao Skreča, Clem je išla na promo-koncert stanovitog kantautora & strip-autora po imenu Jeffrey Lewis (klikni na naslov za link). Tip se odbija svrstati u "antifolk", tako da ne znam kako bih to opisao muzički, ali ono varijanta samoironijom natopljeni čovjek s gitarom, nepretenciozno i duhovito. Između ostalog lik uživo pjeva vlastite stripove. Tako da sam dakle dobio njegov strip Fuff #4: tu su uglavnom njegova proputovanja po uglavnom istočnoj Evropi uglavnom po skvotovima, podatak da čovjek voli Setha Tobocmana (rispekt!), te--meni trenutno jako interesantno zbog veze sjećanja, povijesti i vizualnosti--priče njegovog starog, iliti "Stories My Dad Tells". Tako u prvoj priči Jeffreyev stari priča kako je oko 1964. odlučio zbrisati iz SAD-a da ga ne bi poslali u Vijetnam. Odlučio je otići u Evropu preko Afrike, kamo je otplovio (citiram) na "jugoslavenskom brodu Urvatska". Kako ćaća priča, "In those days the Yugolinear was famous with beatniks... A lot of beatniks went to Morocco on the Yugolinear. The Yugolinear was a cheap funky way that people went to Europe in the 60s. It went to Casablanca, Tangier, Naples and finally Yugoslavia". Pretpostavljam da se radi o Jugoliniji--superzanimljivo za kakvo interdisciplinarno istraživanje o, npr, ulozi jedne socijalističke brodarske kompanije u širenju hipi ideja po brdovitom Balkanu. Cheap & funky, kako to dobro zvuči...

Wednesday, September 27, 2006

Other Food Other Music

Hier soir on est allés manger 'vegan' (végétalien) dans un restau de l'East Village et c'était super bon! que des trucs chelous mais délicieux du style nouilles au gingembre et aux cacahouètes, seitan à l'olive (un genre de truc fait avec le gluten qu'il y a dans la farine). Bref New York c'est génial pour manger tout pleins de trucs auxquels j'avais jamais goûté.
Après, pendant que Sven est allé voir le légendaire Lee Scratch Perry (71 ans et pas une ride parce qu'il fume de la ganja et pas des "ciga-death", qu'il dit) au mythique CBGB, je suis allée voir le Jeffrey Lewis Band jouer dans un magasin de disques Other Music dans l'East Village pour la sortie de son dernier album.

J'étais impatiente de le revoir live et j'ai pas été déçue, c'était un super bon concert!! C'était plus ou moins la même chose que quand on l'avait vu à Evreux il y 3/4 ans: Jeffrey avec une guitare toute pourrie et ses paroles rigolotes qu'il chante toujours sur le même air et son frère Jack à la basse et au clavier Bontempi (il joue avec les pieds), la même énergie rock'n'roll et ses albums de BD en vente à la fin du concert. Il raconte toujours plusieurs de ses chansons en tournant les pages d'albums de BD qu'il a fait lui-même (dont la mythique Creeping Brain, qui parle d'un cerveau géant qui terrorise le monde avant de devenir gentil). C'était marrant, il y avait pas grand monde au concert, en fait c'était surtout sa famille et ses amis. Et aussi des français qui font un documentaire sur lui avant que le groupe s'arrête (son frère déménage à Portland, Oregon, de l'autre côté des USA).
On est allé boire un verre au légendaire Sidewalk Café (mais oui, le même que dans la BD de Jeffrey Lewis qui était punaisée dans les toilettes de la Boulangerie!), il y avait le mythique Open Mike où, d'après la légende, tous les antifolkeux ont débuté, mais c'était pas top en fait.
Et en rentrant chez nous, on a trouvé un cheval de manège sur le trottoir...

Tuesday, September 26, 2006

I ja sam vidio Perija Lija, Legendu Tu


Dakle ipak nisam odolio. Jel se isplatilo? Nemam pojma. Ima tu nekoliko razina problema. Lee Scratch Perry (1936.), kao što svako dijete nauči u osnovnoj školi, jedan je od najgenijalnijih & najinovativnijih producenata u reggae/dubu i šire. Međutim Scratch autor je daleko slabiji od Scratcha producenta, ali (vrlo bitan ALI), nekako ga uvijek izvuče unikatno ludilo kojim zrači i najbezveznija stvar koju napravi lijevom nogom. Drugi problem je puno praktičniji: bend s kojim Perry svira po Americi, Dub Is A Weapon, samo bi se uz najbolju volju mogao nazvati "prosječnim dub bendom"--jake snage su definitivno lik na udaraljkama i trombonist (čini mi se isti onaj koji je u Zagrebu svirao s Easy Star All Stars), na ostatak ekipe bolje ne trošiti riječi.
Par riječi o mjestu događanja: CBGB je legendarno mjesto u kojem je od 1973. nastajao njujorški punk i new wave (vidi sajt kluba). Jedan od razloga zašto sam tamo jučer odlučio potrošiti grdne pare je i to što se klub zauvijek zatvara 30.9. pa reko ajde da zakoračim u taj muzej dok još radi.
Uđem ja tako u klub oko 8, prvo neki nesporazum na vratima, kao "otkud ti ova karta, mi ne prodajemo karte nigdje osim na vratima" (ja kupio u nekom cede šopu), da bi se ispostavilo da lik na vratima nije znao da je promotor koncerta dao karte u prodaju na još par mjesta. Tu sam se već počeo osjećati kao doma (čitaj: flešbek--kaotična atakovska "organizacija"), da bi se osjećaj samo pojačao kada sam ušao u tu, stvarno, pankersku rupu (ali skupu): 50ak slojeva plakata po zidovima, sve išarano, pod krpan bezbroj puta, stejdž ful mali, ekipa nekako isto izgleda neobično poznato--sve u svemu, nije se bilo teško udomaćiti. Sjednem, uzmem pivo ($5), mjesto se polako puni, dj pušta neki roots/dub, zasad sve ok. Onda se na binu popne Dub Is a Weapon i krene svirat neki standardni dub. Ok i to. Ali! U jednom trenutku frontmen (koji mi je nekako izgledao šonjavo u startu) počne solirati na gitari--tu sam naslutio da nešto ne štima, ali dobro, tješim se, kad sam se već iskeširao pa da dam momcima šansu. Međutim momci i dalje sviraju polubezveze, ovaj svakotoliko lupi neku glupu solažu i nabije reverb i eho kako mu se sprdne i ufurava se da svira dub. Trudim se slušati bongose i trombon, oni donekle spašavaju stvar. I dobro dođe i tome kraj, šonjo najavi Lee Perryja, publika se polako nagurava ispred bine, ide mala pauza pa se bend vraća na binu i počinje prašiti ovaj put vrlo uvjerljivu dabčinu--mora da im je Perryjev autoritet bio gadna motivacija. Ljudi se lahgano nabrijavaju, počinje muving i onda vriska kada na scenu stupi plavoofarbanom glavom i crvenoofarbanom bradom Li Skreč, sav nakinđuren i nenormalan.

I krene šou, Lee malo priča totalne nebuloze, malo pjeva, malo propovijeda o zlu cigareta i blagodatima gandže ("Ja imam 71 godinu i nema uopće bora pogodite zašto"), svira red stvari od Wailersa (Heathen, Kaya/Faya, Sun Is Shining...) samo u vlastitoj verziji, red svojih stvari ("Lee S.P. legalize ganja universally", "Inspector Gadget" i slično). Kako koncert odmiče, legenda na sceni se sve više pretvara u totalnog frika na sceni kojeg prati ne baš dobar bend, i eto problema: ljudi se trude uživati, tj. svi osim nekog mladog fanatika koji diže ruke u zrak, pada na koljena i ne može vjerovati da je u prisustvu Boga Samoga, što je totalna smijurija, jer Perry je prva osoba koja sebe NE shvaća ozbiljno--i to je još jedna stvar koja ga uvijek izvlači. Na momente sve to zvuči jako dobro, proradi neka vibra, Perry preuzme kontrolu na neku foru i povede muzičare u smjeru svog ludila, vidi se da čovjek to radi već blago rečeno "dugi niz godina". Ali avaj, većinu vremena je to ipak muzički dosta neuvjerljivo natezanje između hiperpozitivnog čudaka u šarenim patikama i preufuranih dub dobrovoljaca.

Sve u svemu: nije mi žao. Unatoč sumnjivom nastupu koji je uslijedio, moment kada je Perry izašao na binu je bio fenomenalan. Vidjeti čovjeka koji je po životnoj filozofiji i gerilskim produkcijskim metodama bio praktički prvi panker na rege sceni, koji je producirao najbolje od najboljih roots albuma--vrijedilo je, vrijedilo je, mislim si.

Monday, September 25, 2006

Je veux réveiller le ponk qui est en moi! faire péter le junkie ce soir y'en a marre d'être funky

Pour ceux qui se demandent de quoi Sven parle dans ses posts en croate, c'est la même chose que moi! dans le dernier il parle d'un flim qu'on est allés voir samedi soir. RaNae nous a dit d'arriver en avance parce que le samedi soir à New York, c'est chaud d'aller voir le film qu'on veut, puisque tout le monde fait pareil. Et quand on est arrivés les trois séances de la soirée pour La science des rêves de Gondry étaient complètes... Mais l'avantage d'aller voir American Hardcore, documentaire sur le punk hardcore aux USA entre 1980 et 86, c'est qu'il restait encore de la place!! Bon c'est Sven qui écoute du punk hardcore, pas moi, mais c'était pas mal de voir comment cette musique est née en réaction à l'Amérique propre et gentille de Reagan, qui écoutait les Eagles et de la disco. C'était marrant de voir comment ils faisaient tout tout seuls à l'arrache, les concerts dans les maisons des parents qui étaient partis et Ian MacKaye raconte comment ils ont découpés et collés à la main les 1000 pochettes du premier single de Minor Threat! c'est autre chose que les boitiers jewel case... et ces mecs-là c'était pas du tout des junkies, ils ne buvaient même pas, l'alcool était interdit dans les concerts. 20 ans après, les musiciens sont pas trop amers mais ils se foutent pas mal des "punks" de MTV, qui ont un bus et des hôtels de luxe pour la tournée, alors qu'eux dormaient par terre n'importe où. C'était ça le punk tu vois!!!!

What's the matter with Jesus? He's alright, he's alright! avec photos cette fois

Hier on est allés passer la journée à Central Park, on habite à 10 minutes du coin Nord-Ouest, là où il y a un lac, le Harlem Meer. La "community" (c'est à dire le quartier) organise un festival en août et septembre, avec un concert tous les dimanches. Aux Etats-Unis, les gens ont un très fort sens d'appartenance à leur quartier, ils font tout pour améliorer la vie dans leur "community", organisent des "block parties" entre voisins du même pâté de maisons et beaucoup sont très impliqués dans la vie culturelle/sociale d'Harlem. Cette appartenance et implication dans la community sont encore plus présentes dans des quartiers comme le nôtre où il y a encore 5 ou 6 ans la plupart des maisons étaient condamnées et squattées par des drogués. A part les les plus pauvres qui n'avaient pas le choix, personne ne voulait habiter là, car c'était trop dangereux, surtout la nuit et il n'y avait pas d'école, ni de magasin. C'est la ville qui a réhabilité ces quartiers en rénovants les maisons, en finançant des écoles et incitant les gens à acheter des apparts dans le quartier avec des prêts à 0% (c'est comme ça que RaNae, la propriétaire de notre appart, a pu l'acheter), mais les habitants doivent aussi reconstruire la vie du quartier.


Hier c'était le dernier concert et il y avait un groupe de gospel d'une église de Harlem, The Sanctuary of Praise. C'était vraiment excellent! Ils chantaient super bien, et même si c'était un peu trop la messe entre deux chansons ("Que tu le veuille ou pas Jésus t'aime" et "C'est Dieu qui t'a permis de te lever ce matin"), en même temps c'était super drôle aussi, la manière dont ils parlent de religion dans les chansons "Dieu c'est du feu de Dieu", "C'est quoi son problème à Jésus?", "Jésus c'est un mec cool", etc... Ils étaient venus avec leurs fans, les fidèles de l'église qui jouaient du tambourins et criaient "Amen" tout le temps. A la fin tout le monde chante ensemble, c'était vraiment bon.


Sinon quelques photos de Central Park: la vue sur le sud de Manhattan depuis l'autre côté du lac Jackie Kennedy et les terrains de base ball à la tombée de la nuit
















Sunday, September 24, 2006

NYHC

Subota je, i dok se Ante i Tanja hrvu, Nikša obavlja veliku nuždu, a Yameisy prdi, mi odlučili otić u kino. Jučer je počelo igrati dosta zanimljivih filmova a još je bio neki polukišovit dan (mada vruće bilo je), znači uvjeti su stvoreni. RaNae mi kaže "morate kupiti karte ranije biće ogromna gužva" ali ona je i inače pretjerano sklona soljenju pameti pa sam samo ljubazno odvratio "da aha" jer sam kontao da film koji idemo gledati vjerojatno neće biti rasprodan. Zašto, pitate se? Jer: isti dan u istom kinu počinju igrati hiperizreklamirani Sundance favorit Half Nelson i u startu potpuno rasprodani Science of Sleep od onog Francuza Gondryja koji je radio Eternal Sunshine of the Spotless Mind, a mi se smo unatoč takvoj navali indi-blokbastera odlučili za--ta-daaam!--American Hardcore, dokumentarnu povijest američkog hardkor panka 1980-1986.
Mislim nije da me ne zanimaju HN i SoS (HN je skupio nevjerojatno dobre kritike i to se sigurno isplati vidjeti), ali eto, spucala me nostalgija: korijeni mog zanimanja za američku kulturu sežu igzektli u ha ce pank scenu iz ranih 80ih, koja je istinabog do mene doprla kada je zlatno doba koje film pokriva bilo već dobrano izdahnulo (MDC sam prvi put uopće čuo čini mi se negdje '88 ili '89). Kako bilo, film mi je bio ful zanimljiv, iako negdje nakon 2/3 počinje biti zamoran jer je autor (Steven Blush, scenarij po vlastitoj knjizi "American Hardcore: A tribal history") odlučio pokriti ama baš sve bendove koji su ikad odsvirali koncert u nečijoj garaži i za tu priliku u 50 primjeraka isfotokopirali flomasterom izdizajnirani plakat (sjetimo se institucije "crnog tankog flomastera"). Tu film definitivno gubi na dinamici, mada je opet očito da je sve rađeno za fanove iz perspektive fana, tako da mu je teško tu ambiciju zamjeriti... Enivej, svi su tu[*], i Minor Threat i Bad Brains i Black Flag i genijalni luđaci MDC, tu je čak i Moby koji je karijeru počeo kao panker u bendu Vatican Commando (nisam znao). Ima legendarnih scena, recimo kada Ian MacKaye priča kako su ručno rezali i savijali omote za 10 soma vlastitih singlica, DIY perverzije tog tipa... Znači, svi koji žele vidjeti kako je nastao i nestao prvi val američkog hardkora--nabaviti ovaj film, kupit pivo (pred kraj projekcije su se po podu dvorane počele kotrljati prazne boce) i obavezno gledati.

[*] Ispravak: jako & neobjašnjivo nedostaju Dead Kennedys.

Saturday, September 23, 2006

STOMP STOMP STOMP STOMP STOMP STOMP

Pour commencer, une bonne nouvelle: ses efforts ont fini par payer, Sven réussit à dire distinctement "je veux", "je vais" et "j'ai vu"! voui voui
Hier soir on est allés à l'Opheus Theater voir le spectacle de Stomp: cadeau de mariage de la part de Mathieu, Hajar, Matéo, Amanda et Guillaume, merci! Ca mélange percus, danse, mime et performance, c'est assez difficile à décrire, mais c'est vraiment excellent! Sur une scène décorée avec des bidons, de la taule et plein de vieux trucs en métal, 8 danseurs/percussioniste tapent du pied par terre (to stomp) et sur tout ce qui leur passe sous la main. Ils commencent par balayer en rythme, ils continuent avec des pelles et des balayettes et du sable. Puis ils passent aux boîtes d'allumettes (cf. matchboxes sur leur site) . Ils font de la musique avec des longs batons, des ordures, des journaux, des tuyaux mous qui font des bruits géniaux, des bouteilles en plastique; ils jouent de l'évier rempli d'eau, de la chaise pliante, des grosses poubelles métalliques et de leurs couvercles, du sac en plastique et en papier. En même temps, ils font un genre de danse tribale. Ils utilisent aussi des gros bidons comme échasses et ils dansent avec, impressionant! mais ce que j'ai préféré, c'est le moment où ils utilisent des zippos (cf. zippos). La fin est trop forte: ils sont attachés par des harnais aux murs, ils se balancent et jouent des percus sur les bassines, les poeles et les plaques d'immatriculation qui sont accrochées là.
En sortant on s'est baladés dans le Village (ou East Village), le quartier de la fac de Sven. C'est là où tous les gens sortent, où il y a tous les restaus, les bars, les concerts et tous les trucs branchés en général: un bon mélange entre les snobinards et les fêtards. Mais tous les restaus sont bondés, il y a la queue sur le trottoir! donc on s'est contentés de falafels (qui ne valaient pas ceux d'à côté de chez Pierre et Benoît). On serait bien allés au concert de Dengue Fever (mais si, le fameux groupe qui joue du rock cambodgien! En fait ils sont de Los Angeles, c'est juste la chanteuse qui est cambodgienne), mais je devais me lever tôt ce matin pour aller beurrer des tartines pour les SDF New Yorkais. Et là je me suis aperçue que je n'entends plus les choses comme avant! si si on peut faire de la musique avec des couteaux et du beurre...

dobar stomp

Da li sam spomenuo koliko nam dobro dođu svi pokloni koje smo dobili ljetos? Jako dobro. Recimo jučer smo išli potrošiti dvije ulaznice za STOMP (merci Mathieu) u Orpheum Theater. Stomp je nešto između plesne predstave, koncerta, mime i još koječega. Ukratko: 8 ljudi na sceni (dosta maloj), radnja minimalna. Prvo ulazi 1 lik s metlom, mete u ritmu, onda ulaze 1 po 1 ostali dok se sve to skupa ne pretvori u sešn na metlama, publika je zbunjena. Nakon toga se izmjenjuju scene u kojima ovi sviraju višemanje svašta: od klasičnijih formi recimo kante za smeće, kutije šibica, stolice na sklapanje, štapove, sudopere, pa do stvari obično nespojivih s muzikom/ritmom: zipo upaljače, pijesak, novine (da, sviraju novine!), i--meni najluđe--2 najlon vrećice i 2 škartoca. Predstava je fenomenalna i preporučujem je apsolutno, ljudi sviraju nenormalno, treba to vidjeti da bi čovjek povjerovao. Ima par video klipova na njihovom sajtu.
Inače me, kada sam ušao u kazalište, stejđ podsjetio na Menerikov Mehanizam, sve je puno smeća & otpadaka, s tim šta je Mehanizam bio još kojih stotinjak puta brutalniji u ideji i izvedbi (sumnjam da su se ovi ranom zorom smucali po gradskom otpadu u potrazi za dobrim frižiderima, pećnicama i televizorima--btw, da li iko ima ikakave materijale tipa fotki iz te predstave? Jako bih volio pokazati Clem).
I tako poslije ugodnog probijanja ušiju nastavili smo se vući po East Villageu (zanimljivo da se ovdje vikendom izlazi u Selo), svuda ljudi, jede se pije i šeta, kontamo bi li išli na koncert od Dengue Fever ili ne, pa ipak idemo na falafel pa kući (nešto me štreca kuk). Inače u potrazi smo za falafelom koji će nadmašiti onaj berlinski od Barbar-Age, ali zasad bez uspjeha.
Sad čujem kako počinje padati kiša, Clem je otišla volontirati, ja i kuk bi se trebali bacit na čitanje, pa da vidimo sad....

P.S. U ponedjeljak u CBGBu svira Lee Perry. Ok svi znamo koliko ja cijenim Lik & Djelo dotičnog luđaka, ali upad je jebenih $42! Na mukama sam jer mi je jednom prilikom Boručaga pričao kako je bio na njegovom koncertu (možda Exit?) i da je to bila totalna tezga. A osim toga ako poslušate njegove (autorske) albume vidjet ćete da to nije baš na nivou stvari koje je producirao prije 30 g. Al opet čovjek je hodajuća legenda i jednostavno The Frik. Ufff... ne znam ne znam.

Wednesday, September 20, 2006

370 118th Street

Bush a parlé aux Nations Unies aujourd'hui et ma coloc se fout de sa gueule: après 8 ans en tant que président, il ne sait toujours pas prononcer "nuclear", alors que c'est un de ses mots préférés!!! il dit "njukular"... la honte! même Homer Simpson fait mieux.
Il y avait manif en face des Nations Unies ce matin pendant son discours, mais on s'est levés trop tard.

Naša kuća / notre maison:


Vue d'Harlem depuis Morningside Park / Pogled na Harlem iz Morningside Parka:


Allez aussi voir aux posts A coups de santiags, Engleski, ili Ruski et Coney Island Baby, j'ai mis des photos!!

Tuesday, September 19, 2006

Chinatown en 5 photos

Samedi matin, je suis allée à Saint Joseph's Church, juste à côté de la fac, pour préparer des repas pour les sans abris. C'est un bon plan pour rencontrer tout plein de gens différents, j'ai discuté avec des profs de lycées, des étudiants, des retraités, en beurrant à peu près 250 tranches de pain. Jusqu'ici, les New Yorkais sont plutôt ouverts et prêts à discuter de tout. Pas trop de débat politique pour l'instant, ceux que j'ai rencontrés sont des libéraux anti-Bush qui en ont marre que les USA passent pour des assholes partout dans le monde.

Sven m'a rejointe et on est allés se balader à Chinatown, dans le sud est de Manhattan. Dans ce quartier tout, absolument tout est écrit ou traduit en chinois, même le nom des rues et le McDo (cf. 1ère photo du post précédent). Et il y a plein de salons de coiffures partout, c'est hallucinant, au moins trois par rue!! Aux USA, ils sont tous signalés par un "barber pole", un bâton à l'origine rouge et blanc (couleurs censées représenter le sang et les bandages du temps où les barbiers-coiffeurs étaient aussi les chirurgiens). Bon ils sont un peu de toutes les couleurs maintenant, comme sur la 3ème photo.
On a fait confiance à The Village Voice, un journal gratuit avec tous les bons plans de New York, et on a mangé dans un tout petit restau (photo du milieu) "SUPER TASTE RESTAURANT". On se demande pourquoi le nom du restau est en anglais, vu que tout est écrit en chinois et qu'il n'y avait que des chinois à l'intérieur à part nous, d'ailleurs ils avaient l'air un peu étonné de nous voir là... Mais c'est plutôt un bon signe, puisqu'on s'est régalé pour pas cher: super bonne soupe bouillante avec des nouilles faites à la main et des raviolis délicieux. On a essayé de manger à la chinoise, penchés à 5 cm du bol, en faisant des grands schlurps et en se galérant bien pour choper les nouilles avec les baguettes (ça glisse!). Les chinois a côté de nous ont bien rigolé, mais c'était plutôt sympa, ils nous encouragaient, en chinois, bien sur.



Dans la même rue que le restau, il y a une synagogue, qui date de 1887, quand Chinatown n'était pas encore Chinatown.
A un coin de rue, on passe de Chinatown à Little Italy. On est tombés en plein dans le festival de San Gennaro, qui n'existe qu'ici à Manhattan, pour célébrer la comunauté italo-américaine. C'est un croisement entre une braderie, une mini fête foraine et une fête du terroir.





Dimanche, on est allés voir une pièce grecque classique, par le théâtre national grec, en grec! avec des sous-titres en anglais quand même... Je trouvais ça bizarre d'aller au théâtre en début d'après-midi, mais apparement ici c'est normal. C'était intéressant mais un peu pénible, surtout qu'il faisait super beau dehors... on a passé la fin de la journée à Central Park.

Sunday, September 17, 2006

Chinatown u 3 slike

Pišem blog, dakle napisao sam domaću zadaću iz antiamerikanizma. Sinoć sam poslao ljudima tu nabrzinu zdrljanu prokletinju i sad napeto iščekujem ponedjeljak kada još moram nešto o svemu tome reći, a da pritom ne ispadnem nesuvisliji nego napismeno. (Užas.) Eto znači nakon ozbiljno napornog radnog tjedna--džabaleba dej. Clem je jutros išla izvidjeti volontiranje u St. Joe's crkvi koja organizira kuhinju za beskućnike, onda sam je ja skupio na već poluuobičajenom mjestu (West 4 & 6th Av) te smo nakon kratkog planiranja rute uz Let's Go NYC (koji se pokazao kao dobra investicija) zapješačili prema Chinatownu. Ispalo je da je danas San Gennaro--konzultiram google i blaženu wikipediju--svetac zaštitnik Napulja. To je postalo očito dok smo prolazili kroz Malu Italiju aka Little Italy: mjesto je bilo krcato štandova s pizzama, sladoledima, kolačima ovakim i onakim, odvratnom talijanskim popom iz 80tih & densom iz 90ih i morem raznobojnih ljudi. (Ko voli nek pogleda ovaj link, ali ukratko to je baš ono pravi vašar, samo u New Yorku.) Osim toga bilo je odvratno vruće a ja sam u torbi iz nekog glupog razloga teglio jaknu pa sam se em preznojavao em mi je otkidalo rame. Ok pustimo sad to. Nakon dugotrajnog izvlačenja iz talijanskog okruženja počeli su nas okruživati natpisi na kineskom--znači tu smo...



Iako je McDonalds na kineskom izgledao dovoljno bizarno da čovjek poželi u njega kročiti nogom makar samo da može reći "bio sam u mekdonaldsu, ali u čajnataunu u njujorku", odlučili smo pratiti upute iz Village Voicea od prije 2 tjedna i pronaći Eldridge Street i neko vrlo hvaljeno mjesto s jeftinom kineskom klopom. Nakon još 15ak minuta vrludanja kroz Kineze, ugledali smo "Super Taste Restaurant". Nema šta, ime obećava.



Ukratko: ulazimo unutra, sve lokalna ekipa. Konobarica nas brzinski snima i donosi nam menije--nitko drugi osim nas nema meni, nego svi s vrata naručuju na kineskom. Sjedamo, gledamo oko sebe, sve pravi jefitni kineski treš-kič, na zidu veliki digitalni sat/kalendar s maglovito oslikanim pogledom na kineski Zid i neki vodopad. Stiže i hrana, porcije su ogromne a juha kuha, opečem se, pa vadim štapiće da se bacim na noodles, pa mi bježe jer su faking prevrući da bi ih zadržao u ustima, pa pokušavam ufatit koji dumpling, to već ide lakše, gledam Clem, i ona je u sličnoj situaciji. Kinez za stolom do nas gleda i smješka se, kao vidi kako su smiješni ovi nespretni stranci ("čovjek je čovjeku stranac", prolazi mi kroz glavu, "ali ne ako si Kinez u New Yorku"), jebiga, mi se njemu isto osmjehujemo i ne damo se: borba s hranom do posljednje kapi znoja! Jedemo mi tako, ručak stvarno prva liga, sada nas već ekipa ohrabruje: drugi Kinez za drugim stolom do promatra nas s neskrivenim zanimanjem i, kada skrenem pogled prema njemu, široko se nasmije i diže palac u zrak, kao "to kompa odlično ti ide". I fakat krenulo nam, sve je lakše uz podršku s terena... Konobarica nam trpa ostatak ručka u kutiju, plaćamo, pa put pod noge.



Ovo na slici gore je "barber's pole", tj. ulična oznaka za brijačnicu. Ja prvi put vidim, a Clem tvrdi da ih se može vidjeti u recimo Taličnom Tomu i sličnim fikcionalnim zapisima s Divljeg Zapada. Sad kad razmislim kao da mi se čini da se sjećam? Enivej. Sve brijačnice u ovom dijelu grada ih imaju, interesantno. Sunce i dalje piči, mi i dalje hodamo, sada već Canal Street preplavljen ljudima koji zastajkuju u kineskim dućanima naguranim jedan do drugog, kineskim dućanima vrlo sličnim onima poznatim kao "čajna šop" u domaćim nam krajevima. Odoh sad.

Wednesday, September 13, 2006

Obljetnica (uzvraća udarac)

Da li bi se bio prijavio za slušanje 2 kolegija da sam znao u šta se upuštam? Sumnjam: u ponedjeljak popodne sam dobio zadatak (domaći) da do petka u ponoć predam recenziju knjige "Anti-Americanism" (ur. Andrew Ross i Kristin Ross, 320 str.). Radim na tome, i zanemarujem stotine stranica čitanja za drugi kolegij, ali sam zato pogledao prvi dio filma "The Path to 9/11" koji je čista ratna propaganda usporediva s najboljima danima hrvatske ratne "kinematografije", Vrijeme Za i te stvari... Istovremeno, za oko (i pomućeni um) mi zapinje članak iz Slobodne Dalmacije, prilog debati o teroristima kao pionirima slobode (i obrnuto), visokim tornjevima, avionima i njihovim otmičarima.

Još vezano uz isto: Bili mi jedanaestog devetog do bivšeg i budućeg WTC-a: mjesto je ogromna rupa u kojoj se gradi Freedom Tower. Sve je ograđeno, ispred gomila ljudi, drže govore, plaču, protestiraju... Vide se trasnparenti "LIARS"--neki su uvjereni da je napad na NYC režirala američka vlada. Većina ljudi slika fotografije izložene uz ogradu na kojoj još visi cvijeće, poruke, majice, zastave i sl. Gudački kavrtet svira u sredini, vjerski fanatici stoje ispred jako amaterskih slikarija Đizusa i urlaju o kraju svijeta i sidi i raku kao vražjoj/božjoj kazni.
Nekoliko slika za uz jutarnju kavu, a ja odoh dalje čitati--prigodno--o antiamerikanizmu.




Monday, September 11, 2006

Engleski, ili Ruski

Drale se žali zašto postovi nisu na engleskom--kužim, ljudi ne mogu čitat šta Clem piše, a ja nešto štekam zadnjih dana. Kako nam se, iskreno, ne da pisati na engleskom, ja ću se potruditi biti redovitiji, a ionako opisujemo manjeviše iste događaje. Za sada, dok ne stigne prokleti kabel za fotoaparat, samo crtice:

Subota: Brighton Beach i Coney Island. Na BB živi najveće ruska zajednica u SADu i kada, nakon sat vremena vožnje iz Harlema, izađeš iz podzemne, čini ti se da si sletio u predgrađe Moskve (u kojem nikad nisi bio): sve je na ćirilici, svi pričaju ruski, žena pored tebe čita Lolitu isto na ruskom, babe na štandovima prodaju (valjda) tradicionalne ruske pekarske proizvode. Onda kreneš u smjeru, nadaš se, mora i nakon 5 min hoda dolaziš na ogromnu pješčanu plažu, pogled pukne na Atlantik.


Okreneš se nazad a 50m od plaže stambene zgradurine, promet i svakodnevni život braće Rusa općenito. Ok, ponašaš se kao da je sve normalno, sjedaš na taj pijesak koji za Clem predstavlja najnormalniju plažu sličnu onima u Normandiji, pokušavaš skužiti di je hlad a hlada nema. Okolo umjerena gužva, kroz gužvu se probijaju crnci s frižiderima: "Ice cold Water cold Soda cold Beer", kao neka hiphop mantra. Gledaš oko sebe unezvjereno, jedemo salatu, počinje puhati vjetar, Clem se ide kupati, pijesak mi se lijepi za vrat. Idemo do lunaparka. Lunapark je očito star (početak prošlog stoljeća) i ima atmosferu treš horora iz 70ih (dir., recimo, John Waters).

"Shoot the Freak", viče debeli lik s mikrofonom, "that's right people, a live human target", oko njega skakuće klinac prekriven žutom bojom, s obliženjeg murala morska sirena koja je očito na horsu pospano ti nudi mlohavi hot-dog. Hodamo dalje prema molu na kojem 200 ljudi peca, mamci su im uglavnom ogoromni komadi piletine, sredovječni polupijani Kubanci sviraju bongose, beskućnik je odvrnuo muziku s kazetofona i pada u trans uz jefitne karipske ritmove, klinci voze bicikle kroz gomilu, murjaci voze smiješne zelene aute po pijesku, vade tokivokije, ti sve to pokušavaš slikati, zapamtiti ili bar shvatiti.

9/11

Pour ceux que ca intéresse de voir comment se passe l'anniversaire du 11 septembre ici/for those who are interested in seeing what's happening for the 9/11 anniversary: www.nytimes.com & ground zero (also nytimes, articles in English with photos).
Entre les minutes de silence, les discours et la lecture des noms des 2992 morts, il y aura aussi des manifestations d'associations indépendantes, comme 9/11 Truth. Ces New Yorkais pensent qu'en fait, c'est le gouvernement de Bush qui a organisé ces attentats pour pouvoir justifier leur campagne militaire au Moyen Orient! ça m'étonnerait pas plus que ça finalement, sauf que leur théorie du complot me fait irrésistiblement penser à celle de Mulder dans X-Files, cf. un article dans Libération.
Mais pendant ce temps-là, le gouvernement de Bush prépare sa défense: hier soir une fiction sur le 11 septembre passait à la télé, sur ABC. Sven a regardé et m'a raconté (j'étais à mon cours de tango). Si on se plaint d'avoir des chaînes de télé pas très objectives en France, là ça bat des records, c'était de la pure propagande pro-républicaine/anti-démocrate. Qu'est-ce qu'on apprend pas?? qu'en fait cet attentat c'était tout la faute du gouvernement de Clinton!!! sans doute parce que c'était un obsédé sexuel. D'ailleurs moi je pense que c'est Saddam Hussein qui a envoyé Monica avec une boîte de cigare à la Maison Blanche, Mata Hari style.

Sunday, September 10, 2006

Coney Island Baby

Ici fait super chaud et beau, c'est l'été indien et donc on est allés à la plage hier, à Brighton beach sur Coney Island (pas vraiment une île, plutôt une péninsule au sud de Brooklyn), à une heure de métro de chez nous. C'est un peu bizarre de se dire qu'il y a une vrai plage pas loin des grands buildings et du béton. C'est est une longue plage de sable fin comme chez nous, mais plutôt gris. La ville s'arrête juste là où la plage commence, c'est très étrange... les pieds dans l'eau, on a l'impression que la ville sort du désert!

Les vendeurs ambulants chantent tous la même mélodie pour vendre leurs boissons fraîches "Ice-COLD water COLD soda COLD beer", c'est marrant. Et donc je me suis baignée de l'autre côté de l'Atlantique, la classe! mais Siouville c'est mieux!
C'était la première fois que Sven passait une journée sur une plage de sable, il a pas arrêté de geindre, les plages de Croatie c'est mieux, le sable c'est nul, ça rentre partout et ça gratte, ca fait de la boue dans l'eau, bref il a un peu de mal à s'habituer...


Brighton beach est la plus grande communauté russe des Etats-Unis, donc tout est écrit en russe, sur les magasins, dans le métro; les gens lisent des journaux en cyrillique, ça parle russe partout et plus du tout anglais! New-York c'est dingue pour ça: dans notre quartier, tout est traduit en espagnol (farmacia, biblioteca) et les chinois des restaus chinois ne parlent jamais vraiment anglais.

Juste à côté, le long de Coney Island beach, il y a les premiers parcs d'attraction construits aux Etats-Unis dans les années 20, avec une grande roue et des montagnes russes en bois qui marchent toujours. Il y a des nouveaux manèges aussi, mais l'ambiance est plutôt kitsch et nostalgique, avec des couleurs partout et des restaus rétros. J'ai pris plein de photos, elles sont là:



A coups de santiags

En début de semaine, on est allés à des réceptions organisées par la fac pour les étudiants étrangers et les nouveaux étudiants de 3ème cycle: buffet et bar gratuit!!! mais attention, à l'entrée on te donne un bracelet pour montrer que tu as bien 21 ans et donc que tu peux bien boir de l'alcool (du vin californien en l'occurence, pas mauvais d'ailleurs, bon OK j'y connais rien, mais m'en fous j'ai plus de 21 ans!!). Le président de l'université est venu faire un discours de bienvenue, et le gars se pointe en t-shirt, jeans baskets, relax quoi, à l'américaine... On s'attendait à un peu plus classe, vu son salaire (700 000 euros par an; je précise, c'est une université privée à 15 000 euros le semestre...)

Et là c'est nous avec la mascotte de l'université, le Bobcat! (le lynx) Il porte les couleurs de la fac, violet pas très beau...





On a rencontrés pas mal de gens sympas, des espagnols notamment, mais aussi des français (dont une fille qui s'appelle Clémentine, ça m'était jamais arrivé avant!) et des américains. Pour l'instant on est allés que dans des bars du côté de la fac, assez pourris à notre avis (mais les américains qui nous ont ammenés là-bas avaient l'air de trouver ça cool). C'est censé être le quartier branché ("hip"), mais j'ai plutôt eu l'impression de me retrouver au Saloon sur les quais à Cherbourg!! Tête de bison au mur, lustres en bois d'élans, portes de saloon avec marqués "Cowboys"/"Cowgirls", reprise live de tubes country FM, écrans géants avec du baseball ou Jackass, il va falloir qu'on trouve mieux, et vite!!
Aujourd'hui, on s'est baladés vers le sud de Central Park, le long de Broadway, au pied de quatre ou cinq immenses tours en verre qui reflètent le ciel, c'était plutôt impressionant. Et juste à côté, on a vu des indiens qui répètaient leurs danses traditionnelles dans le parc, avec tam-tam et percus.

Friday, September 08, 2006

Obljetnica

Opasno se bliži obljetnica napada na WTC i sve je u New Yorku u znaku 911. Najočitije je da u podzemnoj ima puno više policije nego inače (kada je skoro uopće nema). Velika se prašina trenutno diže oko dokumentarno-igranog filma ("docudrama") "The Path to 9/11" koji će se u subotu i nedjelju prikazati na ABCu. Vrlo ukratko, izgleda da film pokušava krivnju za terorističke napade svaliti na Clintonovu administraciju i pritom se koristi čistim izmišljotinama, dok producenti istovremeno tvrde da je sve temeljeno na povijesnim činjenicama... Po novinama i blogovima se piše samo o tome, pa koga zanima više može početi čitati recimo ovdje:

http://thinkprogress.org/?tag=Path+to+911

http://www.pamspaulding.com/weblog/2006/09/abcdisneys-path-to-911-meltdown.html

Wednesday, September 06, 2006

Stigla plata!

U procesu skućivanja otišli u Staples i naručili: 1 omanji stol za kompjuter, najjeftiniji printer, rezervni kertriđ i paket papira. Treba stalno printati neke formulare, užas, glupo je više stalno žicati RaNae. Na licu mjesta kupili punjač za baterije pa će napokon ovdje osvanuti malo više fotki (baterije ispustile dušu, europunjači ne rade). Debeli prodavač s mini-dredovima pitao nas je odakle smo (standardno pitanje u NY, ko je uopće odavde?), te objasnio kako je i on u sličnoj situaciji jer se nedavno doselio iz Miamija. You have to start more or less from zero, kaže, i: Take it easy. Na povratku kući kod Indijaca u 125oj ul. ("sve za dolar") uzeli ogledalo koje se zavida za vrata. Sad čekamo da stigne suši, jedan od razloga zašto Clem voli ovaj grad.

Tuesday, September 05, 2006

Jamaican Food

Hier on est allés voir le Caribbean Day Parade dans Brooklyn, en fait le carnaval de la communauté antillaise (un peu comme le Notting Hill carnival pour ceux qui connaissent). C'était marrant, tout le monde est habillé aux couleurs de leurs drapeaux (Jamaïque, Trinidad et Tobago, Haïti, Porto Rico, la Barbade, les Bahamas et tout un tas de petites îles inconnues); il y a des chars qui défilent avec de la musique ragga/dancehall à fond et tout le monde danse. On a goûté à une spécialité des Caraïbes du curry de chèvre avec des bananes frites, mmmmmmmmmmm
La photo en dessous de WOW est celle d'une des nombreuses églises du quartiers, y'en a vraiment plein! surtout des églises de différentes sectes protestantes. Elles font de la pub pour que les gens aillent à la messe, on en voit même dans le métro et certaines sont plutôt cocasses: "You've had a hard week? We're open on Sunday". D'ailleurs on va aller voir un groupe de gospel bientôt, dans Central Park. Il y a des concerts gratuits tous les dimanches; dimanche dernier c'était du jazz et c'était vraiment excellent, que des bon vieux standards, et au soleil en plus!
Sinon j'ai commencé à danser le tango!! ici c'est très populaire et j'ai découvert qu'en fait c'est pas une danse de maison de retraite; c'est vraiment excellent. Si, si je vous assure!

West Side Story

Alors je recommence en français pour ceux qui auraient loupé des trucs en croate... merci quand même pour vos commentaires!
Tout va bien à New York, au 370 West 118th street, Morningside Heights. C'est un quartier sympa, avec un parc et des rangées de maisons du 19ème en pierre brune (Brownstone Houses: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:HarlemBrownstones.JPG). Bientôt plus de photos... Comme Morningside est dans Harlem, la population est surtout noire et latino, avec quelques asiatiques (restaus chinois, mmmmmmm). Je me fais appeler "chiquita" au minimarket, c'est plutôt marrant.
Après quelques journées de galère à courir de bureau en bureau pour que Sven arrive à s'inscrire à la fac -- ça c'était pas trop dépaysant!-- on commence à s'habituer...
Les newyorkais sont plutôt "crazy": il y a ceux qui font des combats de sabrolasers dans le parc, comme sur la photo. Je précise qu'il y en avait une dizaine, tous des adultes (ben oui un sabrolaser coûte quand même entre 120 et 200$), dont un tout habillé en Boba Fett; bon vous allez me dire Boba Fett, il a pas de sabrolaser, mais quand même, Res-pek! Beaucoup de newyorkais détestent Bush, on voit pas mal d'affiches marrantes contre lui: "Like a roc, only dumber", etc... Il y a des trucs qui m'épatent: ici c'est normal d'aller faire ses courses au supermarché un dimanche à 9h du soir, voir, comme hier, un jour férié (c'était Labor Day, fête du travail) à 9h du soir. Et l'état de New York vient de faire passer une loi qui interdit le foie gras pour cause de cruauté envers les animaux (ma coloc est super contente que j'en aie apporté un peu, merci Marion!!).
Ce qui est frappant sinon, c'est que les flics (et il y en a beaucoup) sont tous hypersympas, pas du tout des cowboys. Et que la mentalité est très bizarre ici en ce qui concerne la responsabilité de ses propres actes. Je m'explique: les Etats-Unis sont le seul pays où j'ai vu un jongleur de feu passer 10 mn à expliquer au public qu'il ne faut PAS essayer de faire ça tout seul à la maison, que c'est DANGEREUX quand on ne s'y connait pas, qu'il faut s'entraîner avant, etc... La raison, c'est que si un american débile décide de jongler avec du feu chez lui et qu'il brûle sa maison, il peut faire un procès au jongleur, et pire, le gagner! God bless America!!

Malo Harlem pa malo Brooklyn

OK, htio sam staviti samo par linkova na džabe stvari koje smo vidjeli jučer (jazz sakosofonist James Spalding @ Harlem Meer Performance Festival u Central Parku) i danas (West Indian American Day u Brooklynu), ali sam onda totalno zaglavio surfajući. Dakle, krenite sami odavde pa dokle stignete: www.harlemonestop.com...

Sunday, September 03, 2006

WOW


Živimo na uglu 118the ulice i Morningside avenije, preko puta parka. Brzom linijom podzemne (8th Av Express) downtown stižemo za 10-15 min. Naša zgrada je za Harlem tipični brownstone building (wikipedia). Kvart je inače pun crkava, a ova na slici ima samo najžešću reklamu :) Ali OK, bit će još prilike za priču o kvartu.

Danas smo išli u svoj prvi američki šoping--i Clem i ja smo se pakirali u panici i gomilu stvari zaboravili a ovdje već danima pada kiša, RaNae kaže zakačio nas je rub nekog tornada ili sl. Uglavnom, uputili smo se ful u centar zbivanja, križanje 34. ul. i 7. av., tu se kalio potrošački čelik: tamo je Sve, turboogromna robna kuća u kojoj nismo ništa kupili ali smo zato ogladnili pa smo se spustili pojesti nešto--znači, za nas dvoje sve popola (čuvene velike porcije): 1 juha od gljiva (4.99) i 1 sendvič dobar (5.95), tako da nas je sve skupa došlo cca 13$ što je za ovdašnje prilike regularna cijena za ručak. To je nekako najzanimljiviji dio šopinga (nešto smo i kupili), ostalo se podudara s bilo kojim drugim domaćim ili međunarodnim kupovnim iskustvom--naravno ja u takvim prilikama uvijek imam traumatične fleševe kad su me kao klinca navlačili po Trstu, samo je ovo dosta veće i ljudi oko tebe ne pričaju talijanski nego većinom španjolski. Ovo nam je ustvari bio prvi put da smo doživili onaj NY sa televizijskih razlednica, znaš ono, gužva na cesti, vjetar nosi kišobrane, auti trube, ljudi se guraju po dućanima, zgrade se gube u oblacima...


Enivej, podzemna je isto akcija, tu smo svaki dan kada se spuštamo downtown i uvijek se nešto zbiva. Nekidan su 3 lika svirala bongose vrlo profesionalno i digli finu lovu, ali danas: danas su dva plesača s hiphop kazetofonom izvodila *tako* nevjerojatne stvari--doslovno akrobacije, ali u vagonu od podzemne punom ljudi, ako to možete zamisliti: salta, stojevi na 1 ruci, uhvate se medjusobno za ruke i noge pa se kotrljaju po podu i tako, totalno nevjerojatno (tu sad idu akro-fleševi iz Švarcove:). Ovo su naravno pozitivne slike: ovdje ima brdo beskućnika--prose, žicaju lovu, teturaju okolo. I frikova--OK to je opet pozitivno (valjda)--vidjeli smo presmiješnu stvar prekjučer u Washington Square parku (to je kraj NYUa): skupi se ekipa, recimo to tako, "sličnih interesa", i onda se mačuju onim laserskim mačevima iz Star Warsa, kao fora, ali ustvari jako ozbiljno. Kaže jedan da te igračke dođu od 100 do 200$. I za foto-finiš: Clem i Lord Sith u žaru borbe--