Chinatown u 3 slike

Pišem blog, dakle napisao sam domaću zadaću iz antiamerikanizma. Sinoć sam poslao ljudima tu nabrzinu zdrljanu prokletinju i sad napeto iščekujem ponedjeljak kada još moram nešto o svemu tome reći, a da pritom ne ispadnem nesuvisliji nego napismeno. (Užas.) Eto znači nakon ozbiljno napornog radnog tjedna--džabaleba dej. Clem je jutros išla izvidjeti volontiranje u St. Joe's crkvi koja organizira kuhinju za beskućnike, onda sam je ja skupio na već poluuobičajenom mjestu (West 4 & 6th Av) te smo nakon kratkog planiranja rute uz Let's Go NYC (koji se pokazao kao dobra investicija) zapješačili prema Chinatownu. Ispalo je da je danas San Gennaro--konzultiram google i blaženu wikipediju--svetac zaštitnik Napulja. To je postalo očito dok smo prolazili kroz Malu Italiju aka Little Italy: mjesto je bilo krcato štandova s pizzama, sladoledima, kolačima ovakim i onakim, odvratnom talijanskim popom iz 80tih & densom iz 90ih i morem raznobojnih ljudi. (Ko voli nek pogleda ovaj link, ali ukratko to je baš ono pravi vašar, samo u New Yorku.) Osim toga bilo je odvratno vruće a ja sam u torbi iz nekog glupog razloga teglio jaknu pa sam se em preznojavao em mi je otkidalo rame. Ok pustimo sad to. Nakon dugotrajnog izvlačenja iz talijanskog okruženja počeli su nas okruživati natpisi na kineskom--znači tu smo...

Iako je McDonalds na kineskom izgledao dovoljno bizarno da čovjek poželi u njega kročiti nogom makar samo da može reći "bio sam u mekdonaldsu, ali u čajnataunu u njujorku", odlučili smo pratiti upute iz Village Voicea od prije 2 tjedna i pronaći Eldridge Street i neko vrlo hvaljeno mjesto s jeftinom kineskom klopom. Nakon još 15ak minuta vrludanja kroz Kineze, ugledali smo "Super Taste Restaurant". Nema šta, ime obećava.

Ukratko: ulazimo unutra, sve lokalna ekipa. Konobarica nas brzinski snima i donosi nam menije--nitko drugi osim nas nema meni, nego svi s vrata naručuju na kineskom. Sjedamo, gledamo oko sebe, sve pravi jefitni kineski treš-kič, na zidu veliki digitalni sat/kalendar s maglovito oslikanim pogledom na kineski Zid i neki vodopad. Stiže i hrana, porcije su ogromne a juha kuha, opečem se, pa vadim štapiće da se bacim na noodles, pa mi bježe jer su faking prevrući da bi ih zadržao u ustima, pa pokušavam ufatit koji dumpling, to već ide lakše, gledam Clem, i ona je u sličnoj situaciji. Kinez za stolom do nas gleda i smješka se, kao vidi kako su smiješni ovi nespretni stranci ("čovjek je čovjeku stranac", prolazi mi kroz glavu, "ali ne ako si Kinez u New Yorku"), jebiga, mi se njemu isto osmjehujemo i ne damo se: borba s hranom do posljednje kapi znoja! Jedemo mi tako, ručak stvarno prva liga, sada nas već ekipa ohrabruje: drugi Kinez za drugim stolom do promatra nas s neskrivenim zanimanjem i, kada skrenem pogled prema njemu, široko se nasmije i diže palac u zrak, kao "to kompa odlično ti ide". I fakat krenulo nam, sve je lakše uz podršku s terena... Konobarica nam trpa ostatak ručka u kutiju, plaćamo, pa put pod noge.

Ovo na slici gore je "barber's pole", tj. ulična oznaka za brijačnicu. Ja prvi put vidim, a Clem tvrdi da ih se može vidjeti u recimo Taličnom Tomu i sličnim fikcionalnim zapisima s Divljeg Zapada. Sad kad razmislim kao da mi se čini da se sjećam? Enivej. Sve brijačnice u ovom dijelu grada ih imaju, interesantno. Sunce i dalje piči, mi i dalje hodamo, sada već Canal Street preplavljen ljudima koji zastajkuju u kineskim dućanima naguranim jedan do drugog, kineskim dućanima vrlo sličnim onima poznatim kao "čajna šop" u domaćim nam krajevima. Odoh sad.