Loisaida

Le Blog of Clem & Sven à Lower East Side, Nueva York, now continues à Zagreb, Hrvatska

Wednesday, February 28, 2007

Lion & Dragon


Dimanche on est allés voir la parade du nouvel an chinois à Chinatown. Comme pour toutes les parades ici, le public et le cortège étaient bien séparés par des barrières métalliques, ce qui en enlève tout le charme et l'intérêt et il y avait plus de flics que de gens qui défilaient.

C'est censé être la plus grande parade de la côte est, je me demande à quoi ressemblent les autres! Et comme d'habitude, c'était surtout l'occasion de faire de la pub pour tout et n'importe quoi avec des cochons de toutes les tailles et de toutes les couleurs. Enfin, on a pu voir que ce qu'on avait pris pour des dragons dimanche dernier étaient en fait des lions. Quand on voit un dragon on le reconnait tout de suite...

Saturday, February 24, 2007

Bruklinsko Zelenje

Interesantno, kao i druga Draleta, muči me problem samoorganizacije te ranojutarnje discipline. To zna bit dosta pogubno po mentalno stanje, pogotovo jer već par mjeseci nikako da proizvedem nešto ozbiljno-konkretno vezano za prokleto pisanje. Gubim se u bilješkama, planovima, nacrtime, strukturama, knjigama, člancima, ukratko stvar se vuče tako sporo da imam dojam da gubim vrijeme pa se onda grizem i širim loše raspoloženje oko sebe čudeći se kako Clem to sve dobro podnosi, pa se sam sebi popnem na živce i na kraju odustanem i od nerviranja. Najvažnije je biti zdrav. Osim toga pijem previše kave, al to je zato šta je pijem sam a na neku foru nisam u stanju skuhat 1 kavu za 1 osobu. Idemo mi tako jučer na džabe koncert Hungry March Banda u BAMcafe u Brooklyn i naravno, već po vikend-običaju, čekamo podzemnu miljon godina, dok pored nas neki ostarjeli hipik puše u podugačku drvenu frulu koja pri dnu ima oblik pačje glave. Svira nešto dozlaboga usporeno i slabo zarađuje. Iz plastične čaše koju je stavio na pod na rastegnutu maramu viri totalno namještena novčanica od $1, očito mamac za dobre duše koje ga međutim ignoriraju, ili im je, kao nama, i sitna lova trenutno predragocjena. Na Atlantic Avenue stanici u Brooklynu su građevinski radovi pa nam treba 15 minuta da se iskobeljamo iz podzemne prateći strelice poljepljene po zidovima. Vani puše ledeni vjetar. BAM ne izgleda uopće kako sam ga zamišljao, više neka polufensi dvorana i pokretne stepenice, samo su falili kristalni lusteri. Pred nama u redu kojih sto ljudi, kažu mjesto je krcato, čeka se na neodređeno. To nema smisla pa s Victorijom odlazimo u neki kafić nedaleko, u Fort Greenu, Moe's (kao u Simpsonima). Mjesto je okej ali krcato, pa se okačimo o šank te ćaskamo o životu itd. Pored nas ekipa trijezna, polupijana i pijana. Neki hiperistetovirani lik od 2m, Brian, oblači šokantan krzneni kaput, pa ga Clem i Victorija ispituju jel pravi ili sintetika. Kaže sintetika, pa nastavlja objašnjavat frendu kako će "razbit te jebene Francuze" a ovaj odgovara "okej Brajane raspravit ćemo to ujutro." Brian nas pozdravlja, a na šank se s druge strane, vidi vraga, nagurava vrlo pijani Francuz--dobar tajming. Neki lik u lovačkom šeširu seljački se upucava šankerici crnkinji s platinastoplavom kosom, ona koluta očima, a onda, kada se po kafani proširi oštar miris grasa, počinje paničariti, maše redaru da nađe počinitelja, ali bez uspjeha. Pa kući: vjetar i dalje šiba nenormalno, ostaci snijega na cesti su se pretvorili u led.
Večeras Edmund nastupa u nekoj predstavi pa nam je sredio karte pa idemo to vidjeti. Prije toga sam htio otići na bar satipo poslušati neka predavanja na jednu konferenciju, ali kako je već jedan, a meni je prošlo jutro u čitanju Ferala umjesto knjiga koje moram pročitati za utorak, pitam se koliko je to pametno. A Dunja kaže da je još večeras neki koncert koji se ne propušta. Nemam pojmam kako to sve izvesti i ostati normalan.

Métro, boulot, bloggo

Ca y est, j'ai trouvé un vrai travail, un travail qui paye quoi... Je suis réceptionniste à la Scandinavia House, le centre culturel scandinave de New York!
Il y a trois semaines, j'ai passé un entretien là-bas. Comme c'était mon premier entretien aux Etats-Unis, j'ai suivi à la lettre les conseils du séminaire 'Comment vous faire embaucher aux USA' auquel j'ai assisté à la fac de Sven. Entre autres: "Vos vêtements doivent refléter votre professionnalisme", hum.
Le dimanche avant l'entretien, panique: je n'ai rien de "professionnel", ni même de "classique" à me mettre. Donc je passe la journée à faire les magasins, God bless America où on peut faire du shopping le dimanche!
Bref, le lundi j'ai une jupe de working girl, un chemisier de winneuse et un chignon (je ne suis pas allée jusqu'à mettre un tailleur et des talons, on a sa dignité) mais j'ai l'air tellement sérieuse que Sven ne me reconnaît pas. Moi non plus d'ailleurs, mais je suis assez fière de ma transformation.
Sauf qu'à la Maison Scandinave, la personne qui me reçoit (ma chef maintenant) porte un jean et des sabots! oui des sabots en bois! super, j'aurai pu venir habillée en fermière, c'était bien la peine de faire des efforts!
Enfin ce qui compte, c'est que j'ai été engagée pour ce boulot passionant qui consiste à prendre des réservations au téléphone et à dire aux visiteurs où aller acheter leur ticket pour l'expo. Sept ans d'études pour de telles responsabilités, je ne suis pas sûre que ça valait le coup, mais bon au moins je suis payée et j'ai le temps de bouquiner, enfin quand je ne me fais pas hurler dessus...
Parce que oui, c'est ça l'inconvénient de travailler dans l'industrie du service aux USA: ici "le client est roi", ce qui lui donne le droit non seulement d'être exigeant sur la qualité de la prestation, normal, mais aussi d'être horriblement désagréable et grossier avec les vendeurs, les réceptionnistes, les serveurs... pas normal du tout! C'est tout à fait naturel ici de crier sur les gens et de les traiter d'incapables au moindre problème. J'avais déjà eu l'occasion d'observer ça dans plusieurs magasins, mais là, être la cible de ce genre de comportement m'a fait un sacré choc!

Sinon, mercredi, on a vu plein de gens se balader avec une croix noire sur le front... c'était parce que c'était le Mercredi des Cendres (pour les mécréants je précise que c'est, pour les catholiques, un jour de pénitence qui marque le début du Carême) . Sven et moi on trouve ça complètement dingue qu'on ait jamais vu personne avec une croix sur le front dans nos pays d'origine - qui sont pourtant censés être catholiques - mais voilà, ici la religion est vraiment beaucoup, beaucoup plus présente et visible dans la vie de tous les jours, la politique, les séries télé, etc...
En Europe, j'ai toujours eu l'impression que c'était plutôt ordinaire de ne pas avoir de religion, et que les gens religieux étaient une minorité, mais ici c'est tout le contraire: c'est la norme d'être élevé dans une religion et c'est rare de rencontrer un Américain athée. C'est un aspect vraiment fondamental de la culture américaine, à tel point que l'on ne peut pas imaginer un monde sans religion, même en science-fiction et ça, ça me choque toujours, je n'y suis toujours pas habituée!

Tuesday, February 20, 2007

Sretna nova 4075.

Jučer smo se spustili u Chinatown (leitmotiv bloga, očito) na prvi dan proslave kineske Nove godine. Godina svinje (4075.), kažu, bit će dobra, puna obilja i slično. Pa da i to vidimo. Kod Kineza uobičajena gužva, kaos na ulicama, posebno po Mott Streetu kuda su prolazili zmajevi, ludo glasni bubnjari i gomila s papirnatim topovima i petardama. Kada se iz ručnog papirnatog topa ispale konfeti, fora je naguravati se i probati uloviti crveni padobran za koji je nešto zakačeno, ali nisam uspio skužiti šta. Velika novogodišnja parada je sljedeće nedjelje. Dotada, evo slika od jučer.
Inače situacija standardna, zima je stisla, što mene uvijek lagano baci u neko polutupilo pa čekam da prođe. Na putu do knjižnice smeće smrznuto u snijegu, semafori služe više kao neobavezna sugestija pješacima, na cesti vozači nervozni, svi se zaleću, svi skreću bez žmigavca, i svi obožavaju trubiti za svaku pizdariju.

Monday, February 19, 2007

Bonne année du cochon!

Hier c'était le nouvel an lunaire pour les chinois, ils passaient en 4705, année du cochon. Forcément, on est allés à Chinatown voir ce qui se passait là-bas et c'était excellent! il y avait plein de gens dans la rue (surtout des asiatiques mais pas seulement), une atmosphère de carnaval avec des confettis partout. J'ai eu l'impression que c'est surtout une fête pour les enfants: ils étaient superexcités, faisaient péter des pétards partout (des claque-doigts comme à l'école primaire) et lançaient des confettis. D'ailleurs les confettis chinois sont différents des nôtres, ce sont de longues et fines bandes de papier et ils ont un super système pour les lancer: un tube en carton plus ou moins long rempli de confettis et d'air comprimé, il suffit de tirer sur une languette et pop, les confettis sont envoyés assez haut en l'air! Parfois, il y a un ou deux parachutes rouges en papier au milieu des confettis et les gens se précipitent pour les attraper, ça porte-bonheur j'imagine. Les pétards sont censés effrayer les mauvais esprits et pour ça, il y a aussi des percussions. En fait, des hommes cachés sous des grands masques de dragon absolument magnifiques avançaient deux par deux, suivis par des joueurs de tambours et de cymbales qui faisaient le plus de bruit possible. Ils s'arrêtaient devant chaque restaurant ou magasin et faisaient un petite danse, histoire de chasser les mauvais esprits, et ils repartaient jusqu'au prochain. Les restaurants étaient tous complètement bondés, et pourtant il y en a beaucoup à Chinatown, mais on a eu de la chance et on a pu trouver une place dans notre restau préféré, Super Taste, pour y manger une soupe délicieuse et des nouilles faites à la main. Et en plus c'est même pas fini, dimanche prochain il y a une grande parade pour finir de célébrer le nouvel an...

the best things in life are free, but...

Čitam na h-alteru kako je sud u Londonu presudio da Zambija mora fondu Donegal International isplatiti 42 milijuna $, zato što je dotični fond za 4 milje otkupio zambijski dug Rumunjskoj koji je bio dogovorom sveden na 3 milijuna, a onda tužio Zambiju za pun iznos +kamate. Sve je objašnjeno u BBCjevom članku na istu temu. Cijela BBCjeva reportaža o slučaju dostupna je na DemocracyNow.org . Isplati se pogledati, pogotovo ako ste u New Yorku, pa poželite (na adresi 712 5th Av, 36. kat) posjetiti Paula Singera, čovjeka koji je izmislio praksu ovakvog tipa bogaćenja na račun jeftinih dugova siromašnih zemalja: lik je 1996. otkupio dug Perua za 11 miliona $, pa tužio Peru i dobio 58; onda je na istu foru kupio dug Congo Brazzavillea i digao 127 milja. I dalje uspješno posluje. Kako su počinitelji ovih--valjda za sav normalan/moralan svijet--kriminalnih djela Amerikanci, njihovim radnjama može na temelju američkih zakona na kraj stati američki Predsjednik (detalji objašnjeni u gorelinkanom tv prilogu). Ali: Singer je dosad (2000. i 2004.) Bushevoj predsjedničkoj kampanji donirao oko 1.5 milijuna $, tako da nije baš sigurno da će George W. svom glavnom donatoru ukinuti tako unosan izvor prihoda. Živila demokracija! Ajmo sad svi zajedno: "Aameeeriikaaa i Engleeeskaa, bićeee zemljaaa..." itd.

Wednesday, February 14, 2007

The Cloisters Museum

C'est la tempête d'hiver ici, il tombe de la glace ce matin, mais cette nuit il a neigé et il y en a bien "one inch", soit 2,54 cm... Je mets une photo de notre dimanche ensoleillé à visiter le musée The Cloisters avec Maxime, Victoria, Viktor et Juan. C'est un musée dédié à l'art médiéval européen entièrement fabriqué avec des bouts d'églises françaises, allemandes et espagnoles. Ils ont même des vieux maunscrits faits à Coutances et une statue de Saint Roch provenant de la basilique de la Trinité de Cherbourg (je savais même pas que c'était une basilique). C'est un très bel endroit et c'était agréable de s'y promener, mais c'était troublant de réaliser que si pour nous c'est tout à fait normal de connaître les églises romanes/gothiques par coeur et d'avoir vu des vieux parchemins et des tombeaux de chevaliers, ici c'est complètement exotique! aux Etats-Unis, la plus vieille église date de 1837 et le Moyen Âge ne fait pas partie de la culture des gens, puisqu'il n'en n'ont pas d'exemple sous les yeux... Vraiment bizarre!
La photo du post précédent est celle d'un groupe génial, Dragons of Zynth, qu'on a vu jeudi dernier. Ils sont excellents, leur musique ressemble un peu à du Mogwai en un peu plus jazz, avec un guitariste super défoncé qui se prend pour Jimi Hendrix, bref très très bons et leur album sort bientôt. Et comme dirait Sven: wow, ils ont une midi-guitare!!!
Si vous avez envie de nous rendre visite, profitez du fait que vous soyez Français et que, pour cette seule raison, l'administration étatsunienne ne vous prend pas pour un immigré clandestin potentiel... Goran, le frère de Sven, vient de se voir refuser un visa de tourisme (que les Européens n'ont plus besoin de demander) sous prétexte que ses liens avec la Croatie ne sont pas assez forts (pas de boulot, pas de fiancée) , ce qui peut bien entendu vouloir dire qu'une chose: il veut quitter son pays pour vivre le "Rêve Américain"... Eh non, tout le monde n'a pas envie de devenir une main d'oeuvre sous-payée, sans aucun droit, ni sécurité sociale, ni possibilité de quitter le pays sans se faire emprisonner! Enfin bref, il faut que les USA arrêtent d'imposer leurs méthodes arbitraires et fascistes au reste du monde, c'est vrai quoi!!

Oskoruša!

Pjesma dana je "Oskoruša, iliti Revolucionarna radost socijalista: pričaš a ništa ne slušaš". Posvećeno borbi protiv imperijalističkih te viznih režima.

Monday, February 12, 2007

Zaostaci

Slika s koncerta iz prethodnog posta (uočiti neobičnu "gitaru" lijevo):

Jučer gužva u rasporedu: prvo "Cloisters," srednjevjekovni dio Metropolitan muzeja, tj. zgarada izgrađena u obliku/stilu i od dijelova raznih evropskih manastira: čista simulacija. Žena koja nas je vodila po muzeju je izgledala kao da će svaki čas zapjevati "this is the dawning of the aaaaageeee of aquariuuuus itd"; pričala je 200 na sat a ukočeni osmijeh joj je zauzimao pola glave (donju polovicu). Navečer smo Clem i ja otišli u La Mamu na predstavu Once There Was a Village. Priča pokriva 400 godina povijesti Lower East Sidea i dosta je kaotična, ali odigrana od srca. Pola rada otpada na fenomenalni puhačko/udaraljkaški Hungry March Band (možda ih se sjećate iz posta o halloween-paradi, kada su u povorci svirali Paranoid od Black Sabbath). Tu počinjem razmišljato o sljedećem problemu: da li je prvo bio grad New York ili mit(ovi) o New Yorku? Da li sve te priče o NYu kao centru svijeta služe još nečemu, osim šta olakšavaju ljudima život na foru: kada se na ulici spotakneš o beskućnika, sobu plaćaš soma $, i brojiš koliko novčanica od 20 ti je preostalo do kraja mjeseca, da možeš reći: "E ali Njujork, čovječe, ja sam u Njujorku."

Friday, February 09, 2007

Zima, muzka, knjige i ful zima

Gledam na jutjubu neko staro Otvoreno o Sanaderovim satovima (znam da kasnim, ali nedavne Bandićeve akcije oko Cvjetnog trga su u meni izazvale nostalgiju za autohtonim hrvackim političkim debilizmom), pa i meni dođe muka kad vidim kako se Maček jadan muči, užas. A Bago, molim te, jel to stasao u novinara ili se samo pravi? Šta ti je moć demokracije. Nekidan sam gledao na Colbert Reportu da neke američke korporacije nude po $10,000 znanstvenicima koji će opovrgnuti zaključke nedavnog izvještaj međuvladine komisije o klimatskim promjenama ("Intergovernmental Panel on Climate Change") u kojem se tvrdi da je čovjek kriv za globalno zatopljenje. Možda je čovjek, al nije Amerikanac! I inače, isplati se pogledati Daily Show i Colbert Report ako vam je do (satirične & inteligentne) informacije o stanju u američkoj političkoj svakodnevici.
Unatoč zatopljenju (jučer se temperatura popela na -6), Dunja nas je sinoć uspjela izvući iz kuće pa samo otišli u Tonic na jeftini koncert nepoznate grupe Dragons of Zynth (ovdje im je myspace stranica). Luđaci, ukratko, neki spoj triphopa, nojzpanka i psihodelije, a sve podebljano midi-gitarom (nikad do sad nisam vidio midi-gitaru, ali izgleda baš ono teški es ef). Zvuči kao nešto šta bi moglo svirat u KSETu recimo.
Prošli tjedan smo se odvratno nasmrzavali u Williamsburgu jer smo naumili otići na neki buvljak na Bedford aveniji, ali je ispalo da je to više neko umjetničko isfuravanje, mali prostor i visoke cijene. Pogled na Manhattan međutim, s vjetrometine na obali East rivera, bio je moćan (evo malo slika, na kojima se nevidi kako puše ledeni vjetar).
Ostatak vremena držim se knjižnice te i dalje polako ali sigurno prolupavam od "radnje" (opscene radnje, koja sve više kreće u smjeru totalnog fizičkog nasilja, nacionalne katastrofe i državne represije). A šta se čita, s tim u vezi? Čita se: Elaine Scarry, Body in Pain (knjiga koliko citirana, toliko i dosadna); Lisa Silverman, Tortured Subjects (preporučujem); Immanuel Wallerstein, Geopolitics & Geoculture (provjerena kvaliteta); a Kazuo Ishiguro (Never Let Me Go) i Bryan Turner (Vulnerability & Human Rights) će mi tek uljepšati vikend.
Još malo pa na jeftin ručak u Tai Thai, pa na još jedno knjižnično popodne. Hura.

PS. Primijetite novi link na nove slike lijevo, stara flickr stranica je dosegla kvotu od 200 fotografskih komada.

Thursday, February 08, 2007

Watching TV, us?

Never! In fact we don't have a TV. But here in the civilised world, there is a great invention: Netflix. For a monthly fee, you can rent DVDs that are sent to you by (snail)mail. When you register, you just make a list of the DVDs you want to watch on their site, and they send them to you, one by one, or two by two, etc... When you're done watching one, you just put it back in its enveloppe, drop it in the mailbox and when they receive it they send you the next one on your list. It's fast and it's great because they have all kinds of stuff: recent movies and series like Battlestar Galactica, but also foreign movies (even yougoslav ones), cartoons, really everything. And that's how we watch a lot of movies, without having to watch those stupid American advertisements! hurrah for Netflix!
Actually, the 1st season of Battlestar Galactica should arrive today... I can't wait to see that. I really like Apollo Adama, he is an interesting character really, complicated relationship with his father, also complicated relationship with his being in the military: I think he has "scoundrel potential" (even if he doesn't measure up to Han Solo) ... what do you think Boris?

Tuesday, February 06, 2007

Bedford avenue

Samedi on a été se balader à Brooklyn, le long de Bedford Avenue dans Williamsburg. On était déjà allés là-bas plusieurs fois de nuit pour des concerts, mais jamais le jour, donc comme il faisait beau samedi on a bravé le froid polaire pour une expédition dans un quartier de New-York qu'on ne connaissait pas. En fait, c'est pas très loin de chez nous, à un arrêt de métro. Beaucoup d'artistes sont venus s'installer là à partir des années 70, dans de vieilles usines ou des entrepôts reconvertis en lofts. En ce moment, c'est un coin très à la mode, et comme les loyers sont un peu moins chers qu'à Manhattan, maintenant tous les yuppies viennent y habiter (ce qui n'est pas un bon plan par ce froid selon l'expérience de notre coloc Maxime qui vivait dans un loft à Williamsburg avant de venir habiter avec nous). Il y a beaucoup de bar/salles de concert/espaces de performance (comme on appelle ça ici) et donc une bonne vie nocturne. Le jour c'est cool aussi, il y a des restaus, des galleries d'art, des magasins, un marché aux puces les week-ends et des gens qui se baladent, donc c'est plutôt agréable. C'est très différent de là où on vit (et de Manhattan en général), car il y a beaucoup moins de voitures, c'est vraiment beaucoup, beaucoup plus calme et les bâtiments ne sont pas aussi hauts, trois étages au maximum. En fait c'est normal, c'est à Manhattan que c'est de la folie, mais on s'y habitue vite...
Et dès qu'on va un peu vers l'East River, ça devient un quartier industriel à l'abandon comme je les aime, avec des terrains vagues et une magnifique vue sur Manhattan! je mets une photo que j'ai réussi à prendre avant que mes mains ne gèlent et il y en a aussi sur la nouvelle page Flickr, ici.

La semaine dernière on est allés voir le saxophoniste Steve Coleman en concert, dans le club juste en face de chez nous, The Stone. L'endroit est tout petit, il ne font pas de pub et il n'y avait pas beaucoup de monde, mais c'était carrément excellent! Son groupe s'appelle the Five Elements: deux sax, un trombone, un pianiste autiste et une chanteuse (qui chantait des poèmes dans une langue bizarre qu'on ne comprenait pas). Au début, je trouvais ça assez pénible comme musique, ils partaient dans tous les sens et puis tout d'un coup, ils tombent tous dans le même rythme, une sorte de transe, c'était fascinant! Comme Steve est un mec cool et qu'il pense que les idées musicales ne devraient appartenir à personne, il a mis ses albums en ligne gratuitement.
Et pour finir, je vous recommande Battlestar Galactica, une série télé de science fiction, entre Star Wars (pour les combats dans l'espace) etLes Mondes Engloutis/Ulysse 31 (la race humaine a été éliminée et les survivants errent à la recherche de la Terre). Je ne sais pas si ça passe en France, mais on vient de la découvrir et on est déjà accros!!

Thursday, February 01, 2007

Muzika je p. d. s.

Srijeda je prošla u panici, ali je na kraju sve sretno završilo, evo zašto. Juan je pokrenuo inicijativu da se nas par internacionalaca na NYU nalazimo svaka 2 tjedna i prezentiramo & diskutiramo stvari kojima se bavimo, kao, dobro je za disciplinu i motivaciju. Elem, jučer je bio drugi takav miting i na dnevnom redu smo u 19.00h bili ja & moja radnja-u-nastajanju, tako da sam proveo cijeli dan u knjižnici pokušavajući formulirati nešto kao sinopsis. Ispalo je da sam stvarno kreten koji može nešto proizvesti smo pod apsolutnom pritiskom tako da sam stvar nadrljao i isprintao u 6, te u totalnom kaosu mozga sat vremena kasnije pokušavao ljudima objasniti šta je tu ustvari namjeravam raditi. Ali dobro, neke stvari su mi sada i samom jasnije i ova nalaženja su definitivno korisna, tenkju Juan.
To je završilo oko 9, a već u 10 smo Clem i ja kontali otići na koncert Stevea Colemana u The Stone, pa smo se na brzinu spakirali, krenuli prema kući da ja ostavim 10 kila knjiga i laptop i ne stignem ništa jesti od ručka, te skrenuli prema dotičnom mjestu. E nisam vam rekao za The Stone. Ispostavilo se da je preko puta našeg ulaza jazz klub kojemu je umjetnički direktor John Zorn. Međutim to je bilo nemoguće skužit jer nema nikakvih oznaka, reklama, plakata niti ništa slično, nego se samo navečer kada su svirke digne metalna roletna i neki ljudi se muvaj ispred. Ako priđeš dovoljno blizu, možeš vidjeti da na vratima iznad kvake piše "the stone" vrlo malim izlizanim slovima (ovdje je sajt kluba). Prostor je isto tako mali i izlizan, ali je svirka bila odlična. Steve Coleman & the Five Elements, dakle, je Steve, džezer/saksofonist i muzički filozof koji se bavi, ako sam dobro shvatio, "spontanom kompozicijom." Bend su 2 alt saxa, (ženski) vokal, trombon i klavir. Počelo je dosta kaotično i nebulozno--svi su krenuli uglas svirati svako svoje u svom nerazgovjetnom ritmu--i već sam počeo očajavati da nas čeka 2 sata teške avangardne patnje, i to bez ritam sekcije, što me posebno zabrinjavalo. Međutim, ubrzo je kaos počeo prerastati u najluđe ritmove koje sam čuo uživo, a bend je pao u trans kombinirajući nepravilne & totalno nabrijane rifove na saksu i trombonu(!) s pljeskanjem i pjevušenjem. Na kraju sam, unatoč početnom otporu i gladi koja me morila, bio oduševljen i htio još... Sad gledam Colemanov sajt i vidim da se masu muzike može skinuti za džabe. Dakle djeco internet u ruke i hop: slušajte Stevea Colemana! (Osim toga, pročitajte i njegov tekst o tome zašto je njegova muzika slobodno/besplatno dostupna. Junačina!)
P.S: A kao bonus ljubiteljima ruts regea nudim na daunloud nekoliko stvari od Juniora Bylesa i Maxa Romea, iz klasične upsetter-faze: tu su.