Loisaida

Le Blog of Clem & Sven à Lower East Side, Nueva York, now continues à Zagreb, Hrvatska

Sunday, October 29, 2006

Soul kitchen

Hier soir on a cuisiné un repas chinois chez nous avec notre Asian Connection: Edmund (de Singapour) et Tina (de Chine). On est d'abord allés à Chinatown faire les courses. Tina nous a emmenés dans un supermarché chinois, c'était de la folie! Il faut savoir que les chinois sont très économes, faut surtout pas gâcher, et si dans le cochon tout est bon, é ben dans le poulet, le canard et le porc aussi! Au rayon boucherie on a donc pu admirer des tripes et des estomacs (classiques, jusque là ça va); des pieds de poulets et de canards, frais ou séchés, c'est déjà un peu plus crades, ils sont tout jaunes et frippés, beurk (mais il paraît que c'est bon pour faire de la soupe); des petits rubans roses pâles: des langues de canard par paquets de 50! on ne peut pas deviner ce que c'est si on ne lit pas l'étiquette, mais après ça fait tout bizarre; et enfin, le plus raffiné... des utérus de porc!!! oui oui vous avez bien lu, des utérus de porc! des petits tubes rosâtres, brillants et gluants... je ne sais pas ce qu'on peut cuisiner avec mais j'ai pas très faim. Sinon les chinois font tout sécher: les champignons, différentes racines, les crevettes, les moules, les huitres, les coquilles St-Jacques... étrange. En tous cas c'est cool de se balader à Chinatown avec Tina et Edmund ils peuvent nous traduire et nous expliquer les fruits et les légumes inconnus. Les photos sont .
Heureusement, Tina est végétarienne!! elle nous a cuisiné des bonnes choses sans utérus. On a fait un vrai festin: riz cantonnais (mmm), nouilles au curry avec petits champis (miam miam), aubergines frites délicieuses, champignons et tofu avec oignons nouveaux et une soupe à la tomate et au melon d'hiver (comme un melon de chez nous mais blanc à l'intérieur; pour le goût, on dirait plutôt du navet), bref on s'est régalés! Edmund avait fait du poisson avec une sauce épicée et en dessert ils nous on fait goûter une soupe de sésame: c'est assez bizarre, déjà c'est tout noir, très sucré avec un goût de cacahouète... On a fini la soirée en jouant des chansons françaises, croates et chinoises à la guitare et en jouant au Jungle Speed, bien sur.
Et parce qu'elles sont vraiment très belles je mets une photos de mes nouvelles bottes:

Narodna Republika Kuhinja

Subota, dan za tržnicu. Samo umjesto na Dolcu s Lukom, našli smo se s Edmundom i Tinom i zapičili u prljavi China Town. Valjda jedna od najjeftinijih tržnica u NYCu se razvukla po Mott Streetu i tu ima svega, plus masu stvari za koje ne znaš ni da postoje a kamo li da su jestive. Dominiraju sušene stvari (gljive, nepoznate biljke, ribe, dosta neidentificiranih objekata). Tina se osjeća skoro kao doma (u Kini), Edmund skoro kao skoro doma (u Singapuru), sporazumijevaju se s prodavačima na kineskom, Clem i ja klipšemo za njima, Clem slika štandove, voće, ljude. Na ovoj (mutnoj) slici je durian, južnoazijsko voće koje užasno smrdi i, Edmund kaže, ful je ukusno. Okej ipak se ne odlučujemo za taj eksperiment (u Singapuru je durian zabranjeno unositi na neka javna mjesta, tipa podzemne). Idemo dalje, upadamo u duguljasti dućan u kojem dominira riba i meso. Tu slijedi kulturni šok kada na stalaži među relativno tradicionalnim iznutricama (stomaci, jetra, bubrezi, krv) nailazimo na "pačje noge" (sa ili bez kostiju), "pačje jezike" i--privežite pojaseve--"svinjsku maternicu" (nije da sam u stanju prepoznati, ali pisalo je, majke mi, "pork uterus"). Na sreću Tina, koja je bila zadužena za slaganje kineskog menija za večeru, je vegetarijanka. Tako da smo nakon 2 sata kuhanja jeli sljedeće: friganu kinesku rižu s jajima suhim gljivama paradajzom i mladim lukom, pržene patlidžane sa soja sosom, extratanke prozirne rezance sa duguljastim blijedim gljivama (na pakiranju je pisalo "Mr. Mushroom") i nekom kari-pastom, šampinjone s tofuom, friganu ribu s češnjakom dilom i čilijem. Desert: pasta od sezama (tj. gusta slatka crna tekućina s okusom sezama). Na kraju večeri su nam još E+T otpjevali tradicionalnu kinesku pjesmu koja se pjeva na vjenčanjima, pa smo i mi njima morali nešto, pa smo bacili još 1 Jungle Speed, vratili sat 1h unazad, odgledali epizodu neke serije, odlučili ne otići na nečiji Haloween party u Village i oprostili se.
Zaključak: treba naučit kineski (bar malo) i otići u Kinu, kad je već Kina svuda oko nas. Tina, koja studira u Šangaju a ovdje joj je posao da odabire dokumentarce za HBO (zvuči kao dobar posao btw), priča kako je kvaliteta piratskih proizvoda u Kini skoro jednaka kvaliteti originala, kako je piratska industrija tako razvijena da jednostavno nema smisla trošiti lovu na originale (od kojih se većina ionako vjerojatno isto proizvodi u Kini), kako je hrana nenormalno jeftina, kako devedeovi i cedeovi ne koštaju skoro ništa, kako siromašni radnici iz unutrašnjosti dolaze u velike gradove i onda agresivno žicaju po ulicama, kako je kineska Vlada nedavno dozvolila (gotovo) necenzurirano korištenje Interneta pa je sada Kinezima dostupan Wikipedijin članak o prosvjedima na Tienanmenu.
Vrijeme: vrlo vjetrovito.
Muzika tjedna: Miles Davis, On the Corner i Nina Simone, Pastel Blues (uglavnom zbog nevjerojatne verzije tradicionalne "Sinnerman", iste pjesme koju Peter Tosh izvodi pod naslovom "Downpressor Man").
Odoh se malo ošišati.

Thursday, October 26, 2006

Zamor i zamorci

Svi pričaju o zamoru polovice semestra--mora da otud i rupa u blogu. Uglavnom, čita se.
Događaj tjedna je Latino incident u seminaru Lise Duggan. Dakle šta: svaki tjedan neko ima recenziju/prikaz knjige. U ponedjeljak na redu je bio Juan i knjiga Barrio Dreams: Puerto Ricans, Latinos & the Neoliberal City od Arlene Davile. Juan je Španjolac. Pričajući o knjizi čovjek se nekoliko puta identificirao kao Latino. Sad tu nastaju problemi: prvo reagira Lisa koja mu prilično nervozno objašnjava da je "Latino" u ovom slučaju američki termin koji pokriva američke građane iz bivših španjolskih kolonija (tj. Južne Am.), ali Juan onda njoj kaže kako u Španjolskoj termin funkcionira drukčije, pa uskače i Leticia koja je Meksikanka (Amerikanka) i kaže kako joj baš nije okej što se ovaj naziva Latino, onda Juan opet govori kako je u Španjolskoj pa opet Lisa uskače s napomenom da malo "zvuči čudno" kada se termin koji opisuje bivše kolonizirane narode primjenjuje na one koji su ih kolonizirali. Tu priča uglavnom staje, osim šta je ekipa iz seminara sve to doživjela prilično traumatično kao bezobzirno iskazivanje moći od strane Lise (kasnije su uslijedili i neki manje ili više taktični mejlovi). Zaključci: sve se ovdje vrti oko "identiteta", koji 100% odlučuju o akadamskom usmjerenju (gej ljudi rade queer studies, latino latino studies itd--zasad bez iznimke). Juan je uglavnom sve to dobro podnio te se sprema za veliku Halloween paradu u Villageu di živi s Victorom u minijaturnom i preskupom stanu--cijena života u Sohou, štaćeš. Navodno je ta parada jedan od dva događaja u godini kada ljudi mogu goli trčati po ulici a da ih se ne hapsi (uz gay pride), tj. kako je RaNae rekla, "počinje kao povorka a završava kao bakanalije". Znači idemo to viditi u utorak. (Pitanje--šta obući?)
Za vikend smo bili kod Maxima (F) na palačinkama, on pak živi u Williamsburgu, to je kvart u Brooklynu koji se trenutno ubrzano naseljava jerbo je downtown Manhattan postao puno preskup apsolutno svima živima. On živi kod nekih ljudi s malim djetetom u stanu koji je ustvari omanja (bivša) tvornička hala i to izgleda prilično nevjerojatno, visoki strop s raznim cijevima, zidovi od cigle... Poanta je da se u ovom gradu pod stan može prodati bilo šta, neko će već kupiti i onda potrošiti puno vremena i novca da mjesto sredi. Okej je stvar šta stan možeš opremiti "starim" namještajem koji japiji na Upper East Sideu bacaju na ulicu. Ali stan izgleda ludo/dobro, pogotovo kada se uzme u obzir da su unutra i 2 technics gramofona s mixetom, bas, gomila ploča i knjiga i slične điđebaje. Poslije palačinki nas je Victorija (D) odvela kod nekih svojih prijatelja u Lower East Side preciznije Alphabet City na feštu koja je završila igranjem odlične igre Jungle Speed: francuska fora i zabavno je masu, Clem i ja smo se zakleli da ćemo je proširiti i po brdovitom Balkanu prvom prilikom, ako već neko nije. Pa smo nakon 3 dana jahanja stigli kući...
Sada se spremam (bez iznenađenja) čitati, 2 knjige za ponedjeljak ovim redom: Gayatri Gopinath, Impossible Desires: Queer Diasporas & South Asian Public Cultures te (u rukopisu) Crystal Parikh, The Ethics of Betrayal. A večeras još malo akademskih ivenata: Judith Butler drži javno predavanja na NYU, Torture, Photography, and the Limits of the Secular, pa da i to vidim.

Sunday, October 22, 2006

Une journée à la française

Yesterday was a very French day... D'abord comme c'était samedi, et que le samedi, c'est jour de marché (tradition familiale), Sven et moi ont est allés faire le marché sur Union Square (mais on a pas encore investi dans le Caddie® à roulettes comme maman). Il y a un marché en plein air presque tous les jours là-bas, avec des fruits et légumes de saison qui poussent dans les fermes des environs et des petits producteurs locaux de viande, fromage, pain (et cookies super délicieux), etc... J'aime bien cet endroit, ça change des légumes du supermarché.
Ensuite on est allés dans un supermarché de gourmet acheter de la moutarde importée de France, parce que bon, j'suis snob et c'est dans les p'tits détails comme ça, que l'on est snob ou pas. Non sans rire, la moutarde américaine est dégueulasse, elle est sucrée et elle pique même pas. Le plus drôle c'est qu'il y a une marque de moutarde qui s'appelle French et c'est la pire de toute! D'ailleurs puisque je parle de ça, je dois dire que la mayonnaise américaine n'est pas bonne non plus, elle est toute blanche et n'a goût de rien. Mais pourquoi me direz-vous? hé bien parce qu'ils ne mettent pas de moutarde dedans! Quand j'ai expliqué notre coloc que pour la mayo il faut de la moutarde, elle a été un peu choquée et m'a dit
"But what have you French people done to mayonnaise, putting mustard in it?"
"We invented it!" que je lui ai répondu! Par contre, ici, il existe une fameuse recette de gateau au chocolat à la mayonnaise... Etonnant, non?
On a passé le début de soirée chez Maxime, un copains FRANCAIS que Sven a rencontré en cours, à manger des crêpes FRANCAISES avec Juan (un espagnol, qui va en cours avec Sven et Maxime), Vincenzo (un italien) et Victoria (une allemande). Mmmmm que c'était bon! une crêpe complète, une vraie, accompagnée by a pitchett of Coat du Whoan (pas moyen de trouver du cidre, mais en tant que vrais snobs, on a fait l'impasse sur le vin chilien ou californien que tout le monde boit ici). Maxime habite à Brooklyn, dans un loft qu'il partage avec un couple de trentenaires. Cet appart est hallucinant! déjà de dehors on ne croirait pas que c'est des appart, plutôt un ancien bâtiment industriel, usine ou entrepôt abandonné dans une friche. Il y a plein de couloirs nus (un peu ambiance clinique) et comme c'est au dernier étage, l'appart a de très hauts plafonds, des tuyaux qui courent un peu partout, les murs sont en briques peints en blancs... bref le loft typique de yuppies new yorkais, avec la magnifique vue sur Manhattan. J'en veux un comme ça!
Ensuite on s'est incrustés dans une house party chez un monégasco-américain. C'était vraiment sympa, on a rencontré plein de gens excellents (étudiants à NYU comme Sven pour la plupart) qu'on espère revoir, surtout qu'on a passé la fin de soirée à jouer au Jungle Speed assis par terre dans la cuisine! ah cette émotion ressentie quand j'ai vu ce jeu de Jungle Speed à l'étranger, chez des gens que je ne connassais pas... Et tout de suite le jeu crée des liens profonds! c'est ça être français, reconnaître et partager notre culture n'importe où dans le monde... Bref, c'était cool!
Cette fête était dans un quartier où on est pas encore beaucoup allés avec Sven, Alphabet City. C'est en bas à droite de Manhattan, là où les rues sont désignées par des lettres de l'alphabet: Avenue A, B, C et D, parce qu'elles se trouvent derrière la 1ère avenue. Dans le reste de Manhattan, les rues ont soit des noms normaux: Broadway, Madison Avenue, Spring Street, Canal Street; soit des numéros: 4th Street, 118th Street, 2nd Avenue, etc... Des fois c'est plus compliqué, certaines avenues ont des noms ET des numéros, comme la 6ème Avenue qui devient Avenue of the Americas, puis devient Lenox Avenue et enfin Malcolm X Boulevard à Harlem!
Les spaguetthis aux brocolis de Sven sont prêts, bon lundi à tous!

Wednesday, October 18, 2006

dumbo, povijest komunizma, dufus

Evo mene opet, u kritičnom stanju kaosa & muke oko pisanja tog prokletog texta koji sam napokon prije h vremena "dovršio"--pa da malo razbijem koncentraciju i frustraciju odlučio nabacit par riječi o protekla dvatri dana u V. Jabuci.

Nedjelja:
Sunčan i prohladan dan, otišli na DUMBO festival. DUMBO je skraćeno od Down Uder the Manhattan Bridge Overpass, što ukratko znači da smo bili u tom arty kvartu u Brooklyinu koji je nastao na mjestu bivših skladišta, između bruklinskog i manhatanskog(?) mosta. Festival džabe: brdo otvorenih galerija, instalacija, performansa. Slike su ovdje. Na kraju smo ostali duže od planiranog jer je jednostavno bilo zanimljivo & zabavno (što je zauzvrat rezultiralo u današnjem pisanju seminara u zadnji čas, po običaju). Navečer je bila projekcija filma Iraq for Sale: The War Profiteers o, je li, ratnom profitu američkih korporacija u Iraku. Film je *daleko* slabiji od prethodnog angažiranog dokumentarca istog autora (Peter Greenwald) ''Outfoxed''. Osim što je jednostavno dosadan, ispada da je ispričan iz pozicije, otprilike, "jadna američka vojska, privatnici joj oduzimaju posao", a da se niti jednom u pitanje ne dovede cijeli ratni poduhvat Busha i kompanije. Kuriozitet: film započinje pričom o poginulom "djelatniku zaštitarske tvrtke Blackwater"--tako bi to možda moglo glasiti na hrvatskom, iako se ustvari radi o rent-a-vojsci, tj. lik je jednostavno bio ''plaćenik''. Uglavnom da skratim, tip se zvao Jerko Jerry Zovko i prvih desetak minuta kamera (bez komentara) prati žalost konzervativne turbokatoličke američkohrvatske obitelji koja tuguje za izgubljenim sinom. Sve skupa vrlo bizarno.
Večer je završila tako da sam se prehladio, jer je, osim šta je vani puhao ledeni vjetar, projekcija bila u praznom skladištu koje je na momente podsjećalo na legendarni podrum Jedinstva, posebno zbog nedostatka grijanja i improvizirane plinske grijalice.

Ponedjeljak:
Proveo skoro cijeli dan na faksu, prvo Lisin seminar na kojem je gostovao Andrew Ross s kojim smo pričali o njegovoj knjizi o Kini (koju sam ovdje već spominjao). Onda sam neko vrijeme bauljao po knjižnici, printao kojekakve članke i čekao da dođe 9 kada sam se uputio prema Union Sq naći se s Clem. Tamo zima, kroneri žicaju lovu po trgu, skejteri skejtaju, mene pere prehlada, ali volio bih ići u Pete's Candy Store (Williamsburg, opet vožnja u Brooklyn, sve se zbiva u tom prokletom Brooklynu) gdje svira Jeffrey Lewis o kojemu je ovdje također već bilo riječi. I dobro bilo! Jeffrey Lewis je onaj smiješan lik koji crta stripove (veza Yugolinear) i svira gitaru, ponekad oboje istovremeno, odnosno pjeva stripove ponekad. Vrhunac naj-lo-fi koncerta na kojem sam bio, u zguranoj stražnjoj sobi omnjeg kafića, bila je "Povijest komunizma u stripu, peti dio: Kina". Jeff je izdiktirao akorde nekom hipiku koji je uzeo gitaru, a on je listao veliki strip o povijesti Kine i pjevao svoje povijesno predavanje. Nema šta, sviđa mi se čovjekova vizija kulturnog aktivizma. Nakon njega je na stejđu ostao hipik s gitarom koji je, ispostavilo se, vođa benda Dufus, nešto kao spoj Mothersa i onog frontmena iz Jethro Tulla, ne mogu se sjetit kako se zove, ali sve samo s 1 akustičnom gitarom i ženskim bekvokalom: zvučalo isprva prečudno a onda, kako se sve više pretvaralo u performans, sve bolje i na kraju odlično. Clem je kupila 2 Jeffreyeva stripa da upotpuni kolekciju. Međutim morali smo otići prije kraja (kompromis fana JL-a Clem i prehlađenog & zakašnjelog mene) jer je zadnji vlak išao u 00 eda ne bi kasno noću pičili pješke po zimi do neke udaljene stanice i time mi još više pogoršali zdravstvenu i akademsku situaciju. Ovako je sve to skupa, iako naporno, ali New York je naporan grad, relativno blagotvorno djelovalo na istu.

Saturday, October 14, 2006

Under the Bridges/Dans le Club

Ca s'est rafraichi tout d'un coup à New York, lundi dernier c'était encore l'été-manches courtes et sandales, mais depuis vendredi il nous faut des gants et un bonnet... proverbe croate: "Il fait froid: ce soir, le petit lapin cherchera sa maman".

Les new yorkais aiment bien appeler les "neighborhoods", les quartiers, par des accronymes: par exemple, il y a TriBeCa (Triangle Below Canal Street), NoLiTa (North of Little Italy), NoHo et SoHo (North et South of Houston Street).
Hier on est allés dans Brooklyn, dans un endroit magnifique qui s'appelle DUMBO, Down Under Manhattan Bridge Overpass (en dessous du pont aérien de Manhattan Bridge), au bord de l'eau, entre Manhattan Bridge donc et Brooklyn Bridge (celui sur la photo). Point d'éléphant timide, mais tout plein de galleries d'art installées dans d'anciens entrepôts de briques et une super belle vue sur le LES (Lower East Side) de Manhattan. Il y a plein de sculptures marrantes dans le parc et ce week-end, c'était les 10 ans du quartier, donc les galleries étaient ouvertes. On a vu des expos de photos et plusieurs performances interactives, dont une où on a emporté une partie de leur installation (toutes les photos sont sur Flickr).

En ce moment on écoute beaucoup de hip hop live, New York c'est la bonne ville pour ça. Jeudi on a d'abord vu une performance par Rennie Harris, artiste hip hop, qui mélange danse, poésie et rap. C'était assez étrange et fascinant, il parle de son enfance difficile à Philadelphie tout en dansant un genre de break dance, on dirait qu'il danse au ralenti! très impressionant.
Après on est allés à la Knitting Factory, c'était une soirée hip hop avec entre autres Cadence Weapon, un canadien qu'on a découvert ce soir-là. Il a l'air tout jeune, mais il a fait un show de folie! tout seul avec un super bon DJ qui fait le con derrière sous son bonnet, il saute partout, se cogne aux murs, se jette dans le public, va serrer des mains, c'est un vrai punk en fait! bon j'ai pas trop compris ce qu'il disait, mais rien que de le voir ça valait le coup. Et en tête d'affiche: TTC!!! Je ne m'attendais vraiment pas à voir un groupe français à New York (mais bon vaut mieux TTC que Jonnhy). Le concert était vraiment bon et super marrant, les trois racontaient plein de conneries en anglais (même s'il y avait une majorité de français dans le public) et ils ont chanté plein de nouvelles chansons (mêmes pas sexistes, TTC, c'est plus ce que c'était...) et un magnifique remixe de "I like to move it move it I like to move it move it".
Pour finir, un conseil si vous voulez vous la péter à la new yorkaise, gettho-staïle: la mode ici, enfin en tous cas à Harlem, c'est de parler dans son téléphone portable comme si c'était un talkie-walkie, le portable plié en deux devant sa bouche quand on parle (il faut un micro sur l'extérieur), et hop on le met près de son oreille pour entendre l'autre répondre; je sais pas si c'est très pratique, mais tous les B-Boys font ça.

In Da Haus

"Zahladilo je--zekan će noćas mater svoju traažit", znao je govoriti Nele K. na jezičnim vježbama iz kroatistike. Di je sada Nele? Mislim da se prešaltao u MVP il neku diplomatsku misiju u bijelom svijetu. Možda ga sretnem kako šeta šarplaninca oko East Rivera, i tepa mu o zekanu... Ali okej to--došlo je stvarno biti zima: u četvrtak u zadnji čas skontam (u Voiceu) da u Knitting Factory sviraju TTC, 1 od omiljenih francuskih hiphop bendova od Clem pa rekli ajde, jest ćemo rižu do kraja mjeseca ali idemo to vidit. I dobro bilo, ustvari i ne skupo, 12$ za 3 benda od kojih me apsolutno oduševio prvi, mladac (20) iz Kanade po imenu Cadence Weapon, na stejđu on i DJ i rasturili su apsolutno, živa pankčina, lik se baca po bini, zabija u zidove, skače u rulju, rukuje se sa svima--vrlo iskrena nabrijana svirka, svaka mu čast, brijem da će se za čovjeka još čuti. Kada smo, nakon šta su se i Francuzi u NYCu izdivljali, izašli iz kluba, dočekao nas je vrlo ledeni vjetar. Čekali podzemnu 100 godina, pa presjeli na drugi vlak, pa je ispao lokalni, pa je sve to trajalo jedno bar sat, sat i po.
Istog dana nešto ranije proveo sam popodne u NYU knjižnici pokušavajući skontati temu itd za seminar (Media Memory History) za srijedu. Standardna pilaža & navlačenje, kopanje po knjigama bilješkama i člancima s polovičnim uspjehom + loša kava iz automata $1. Razmišljam kako je nedavno donesen taj Military Comision Act koji legalizira mučenje a kako su prije dvije godine svi digli totalnu frku oko slika torture iz Abu Ghraiba. Onda mi se nakon 3 sata čitanja od svega smuči, posebno od traženja veza i logike u svemu tome.
Još ranije istog dana iskrcao sam se iz podzemne na W4 i nazvao Edmunda da skočimo na ručak. Ajmo na falafel, ajmo. U Thompson St ima bar 4 mjesta di se može pojest falafel i/ili kebab i nekako sam, prvi put u potrazi za istim, po difoltu završio u Yataganu, podsjetio me naziv--naravno--na prilično ljigavog lika iz serije Bolji život koja me uvijek nervirala. Uglavnom upadamo kod Jataganca, naručujem, i dok gledam kako mi Meksikanac trpa salatu u sendvič vidim kako po kutiji sa salvetama šeta solidan žohar. Pogledam Edmunda, on gleda mene, jebiga sad je kasno, pa naručujem još ajran i sjedamo za stol. Stol je masan, što očito ne smeta bebi-žoharu koja trči uokolo. Edmund, koji studira edukacijski teatar i u rodnom Singapuru radi kazališne radionice sa zatvorenicima, priča mi kako za neki kolegij mora režirati kratku verziju Eshilovog Agamemnona i kako će dramu morati osuvremeniti/adaptirati jer ništa ne kuži. Ja pokušavam biti od pomoći pa se pokušavam prisjetiti poslijeratnih trojanskih događaja, ali slabo--pada mi na pamet uglavnom ona blesava pjesma od B. Maleša ("u rešt orest moraš ići" itd), pa odustajem. Ali kontam kako će Eshil u singapurškoj interpretaciji u New Yorku sigurno biti zanimljiv.
Bacite oko na čovjekov blog, ima finih slika knjižnice.

Thursday, October 12, 2006

The world can't wait!

Jeudi dernier Sven et moi on est allés manifester contre George W. Bush et son gouvernement. Ca me faisait bizarre d'être là, j'étais d'accord avec la plupart des slogans, mais je n'étais pas aussi impliquée que pendant les manifs de l'année dernière en France. La manif était organisée par l'association World can't wait composée d'américains qui en ont ras-le-bol de ce président qu'ils trouvent moche, con et complètement manipulé, qu'ils n'ont même pas élu puisque les élections de 2001 étaient truquées, qui fait rien que des conneries aux USA et à l'étranger aussi, qui vient de légaliser la torture (oui mais sur les terroristes seulement, donc ça va), qui a menti au monde entier pour pouvoir faire une guerre basée sur des raisons économiques, qui espionne sans vergogne les citoyens américains, qui favorise l'influence de la religion sur le pouvoir politique (les femmes de l'état du South Dakota ont perdu le droit d'avorter librement), qui favorise ostensiblement une partie de la population -blanche et riche- au détriment d'une autre -noire et pauvre- et qu'ils accusent carrément de crimes de guerre (en Irak notamment), de crime contre l'humanité (à la Nouvelle-Orléans) et bien sur, d'avoir organisé les attentats du 11 septembre. Enfin bref la liste de ce qu'ils reprochent à Bush est longue...
C'était une action nationale, avec d'autres manifestations dans plusieurs les grandes villes, mais on se disait que New York étant l'endroit où se trouvent le plus d'anti-Bush, cette manif serait assez conséquente. Mais en fait il y avait très peu de monde, moins par exemple que pendant les manifs anti-CPE à Caen, ce qui était décevant et plutôt inquiétant... Une fois la manif elle-même terminée, il y avait moins de cinq cent personnes au meeting organisé sur Union Square. La plupart des américains seraient-ils donc d'acord avec la politique du gouvernement de Bush ou alors c'est juste qu'ils s'en foutent? On est partis avant 5h, donc peut-être que ceux qui travaillaient sont arrivés après, mais j'en doute.
On a marché le long de la 2ème Avenue, mais c'est pas comme en France pendant les manifs: la circulation n'était bloquée que sur la moitié de la route et il y avait encore une voie pour les voitures, "business as usual", le quotidien ne va pas s'interrompre pour une manif anti-Bush. Du coup on se sentait vraiment marginaux. L'autre différence avec les manifs françaises, c'est la police. Ici les policiers sont très sympas, on sent qu'ils sont là pour nous protéger, ils ne sont pas du tout moqueurs ou aggressifs, mais au contraire, neutres, calmes, ils font leur boulot et n'affichent pas leurs opinions sur ce qui se crie dans la rue. J'ai même vue une manifestante aller les remercier "Thank you for protecting us"!!! du jamais vu pour moi.
Ils n'y avait pas beaucoup de monde, mais les gens étaient hyper motivés et très très très en colère. J'ai trouvé qu'il y avait surtout beaucoup de lycéens/étudiants et de retraités (dont les Raging Grannies, les Mémés Enervées) et surtout des blancs. Ils étaient tous là: les vétérans du Vietnam pour la paix, ceux qui croient que c'est Bush qui a organisé le 11 septembre, l'association des femmes écuadoriennes, des vieux et des jeunes hippies qui jouaient (mal) Give Peace A Chance à la guitare, différentes associations de quartier, des laics qui en ont ral le bol que la Bible soit enseignée à l'école, les mères de soldats envoyés en Irak (certaines personnes avaient une pancarte avec le nom d'un soldat mort là-bas), il y avait même un orchestre (voir la vidéo sur YouTube), mais tous des PATRIOTES, qui aiment leur pays et qui en ont marre que Bush fasse n'importe quoi pour privilégier les intérêts économiques de ses amis et fasse passer les américains pour des cons à l'étranger. Ils insistent sur le fait qu'ils sont des patriotes, car pour le gouvernement, si on le critique, c'est qu'on est forcément un ennemi anti-américain: "If wou're not with us, you're against us".
Les photos sont là: http://www.flickr.com/photos/klemzven/, cliquez sur The World Can't Wait.

A-viii-jooo-nee

Danas su njujorčane spopali teški traumatski flešbekovi kada se u stambenu zgradu na Upper East Sideu (di inače živi onako više japi ekipa) zabio mali avion. Na televiziji su novinari odmah krvožedno pokazivali sliku nebodera koji se dimi i pitali se nije li možda u pitanju neki zalutali terorist. Ipak, ispostavilo se da se u zgradu slučajno zabio Cory Lidle, igrač Yankeesa (NY bejzbol klub). I on i njegov instruktor letenja su u nesreći poginuli. Kako piše Guardian, ironično je da je Lindle kupio baš Cirrus SR20 jer je taj model aviona "najsigurniji" te citira Lindlea kako se hvali da, u slučaju da nešto zašteka, cijeli avion može spustiti pomoću padobrana--očito nije upalilo.

Ova geometrijska apstrakcija slijeva je ustvari fotografija nekoliko WTC zgrada, gledano sa strane Battery Park Cityja. U stvarnosti to izgleda još bizarnije i strašnije. Sim City, Gotham City, koji god siti, sve je tu negdje. Tuda smo šetali prekjučer, bogat kvart, sve hipersređeno, sunce bliješti, stakla, čelik i siva odijela se sjaje, po parku se muva veliki broj toplo obučenih ortodoksnih židovskih obitelji (u blizini je muzej holokausta). Međutim bilo je vruće za krepat pa sam ja stalno bježao u hlad dok je Clem slikala okolo rezervoare ili cisterne ili šta je to već na krovovima svih zgrada. Kaže da će uskoro staviti te slike na flickr pa ću dodat link ovdje, mora da ima parsto fotki već, čista opsesija. Odoh čitat (Andrew Ross, Fast Boat to China: Corporate Flight and the Consequences of Free Trade), mada mi se čini da ću zaspat, pada kiša, jedem med.

Friday, October 06, 2006

Protubuš

Jučer smo tako otišli na antiratni/antivladin/antisvašta prosvjed, dan je bio idealan za šetnju. Našli se s Maximom na uglu 42. i 3. avenije. pa krenuli prema mjestu okupljanja. Kako smo se približavali, murije je bilo sve više i sve više ekipe kakvu se i inače (tj. u Evropi) zna sresti na prosvjedima ovog tipa: stari hipici, klinci s bedževima sa slovom A, aktivisti s raznih strana i različitih uvjerenja, ukratko jako šarena koalicija antiratnih snaga. Stigli smo taman kada je povorka kretala prema Union Squareu, što je poprilična šetnja od 42. do 14. ulice po 2. aveniji, pa prema zapadu do trga. Ljudi je bilo, za pojmove francusko-hrvatskog trojca s nekakvim prosvjednim iskustvom, *jako malo*--pogotovo s obzirom da se radi o New Yorku koji je jedno od središta američkog "anti-američkog" otpora. Ako izuzmemo to (a nije lako), prosvjed je bio odlično organiziran i povorka je bila solidno glasna i definitivno uočljiva. Očito je bilo da ljudi imaju iskustva: posebno grupe tipa "Raging Grannies": vidjeti 80godišnjake/inje s hodalicama i u kolicima kako mašu antibuševskim transparentima bilo je fakat dojmljivo. Ono što nije bilo dojmljivo (ili je, ovisi o perspektivi) je činjenica da je organizacijska politika totalne uključivosti završila s prosvjedima na kojima je skoro pa dominirala paranoična ekipa koja brije da je napad 9/11 izveden iznutra--OK, ali uoc d point? Prosvjed uopće nije bio o tome; pogledajte recimo kako se rasprava razvija na NYC indymediji. I tako smo nakon poduže šetnje, brzinske pizze u nekom fastudu prepunom policajaca na marendi i odlične svirke prosvjednika-puhača, završili na Union Sq--tu je bina, štandovi razni i, čini nam se, još manje ljudi nego u povorci. Muvam se malo po štandovima, prodaju se i dijele majice, bedževi, novine: Revolution--voice of the revolutionary communist party, USA), Workers World, The 9/11 Truth Reporter. Tu su i knjige: tip s hipi kapicom i brčićima stoji za štandom na kojem se između ostalog može kupiti i sumnjiva literatura tipa transkripta obrane Slobodana Miloševića. Došlo mi je da ga pitam da li je možda Slobo, glavom i bradom, nevina žrtva američkog imperijalizma pa ga treba podržati, ili šta?, ali mi se stvarno nije dalo. Sve u svemu, bio je to mix svega i svačega. Slika ima, ovdje možete naći prvi dio, nastavak slijedi. Do tada, malo muzike:

Tuesday, October 03, 2006

Ususret četvrtku

Diljem lijepih naših Sjedinjenih država spremaju se antivladini prosvjedi za četvrtak, peti deseti, točno u podne. U New Yorku se protestira negdje oko UN-a čini mi se. Idemo? Pa normalno da idemo.
Ovdje se trenutno mnogo velka frka digla oko novousvojenog zakona Military Comissions Act of 2006. Zakon u principu legalizira sva sranja koja su Bush & co. do sada radili, kao, "ilegalno": od zatvaranja ljudi bez suđenja i mogućnosti žalbe, pa do hapšenja i mučenja bilo koga tko im nije po volji. Čak se i inače (najblaže rečeno) oprezni New York Times zgraža, dok Amnesty International izjavljuje kako američki Kongres "daje zeleno svjetlo kršenju ljudskih prava u 'ratu protiv terorizma'". Detaljan članak o cijeloj situaciji, zajedno s živopisnim opisom parlamentarne diskusije/lakrdije možete naći ovdje -- isplati se potrošiti pola sata života i pročitati ovaj očajnički izvještaj o izdisaju jedne parlementarne demokracije...

Osim psihički te medijski, za četvrtak se spremamo i fizički i to šetnjama po Harlemu. Clem je stavila neke fotke iz susjedstva na novootvorenu flickr stranicu. Moja omiljena slika je ova, obratite posebno pažnju na totalno praznu zadnju gumu od kombija, šteta šta ne možete čuti fenomenalan zvuk koji je kanta proizvodila. (Usput se sjetim Jace i Bangavog i Pitanja Kuće-Kombija: jesu li ga kupili? Koliko je koštao? Koje je boje?)

I kao Pe Es jedna preporuka: Sapphic Slashers od Lise Duggan --- fenomenalna priča (kritičari bi rekli foucaultovska studija) o lezbijskom ubojstvu i tome kako senzacionalistički nabrijani mediji, pravosuđe i književnost zajednički sudjeluju u stvaranju jednog "rubnog" "identiteta". Za sve uzraste!

Monday, October 02, 2006

Concerts et Harlem

D'abord un lien vers le site de Youngblood Brass Band qu'on a été voir vendredi dans un bar de Brooklyn (je recommande les morceaux Nuclear Summer et Is That a Riot?). Le concert était excellent!!! c'est une fanfare typique de la Nouvelle Orléans qui mixe la musique traditionnelle avec avec un peu de reggae et de hip hop, ils sont trop trop forts. Northsix, la salle où ils passaient était cool aussi, un genre de vieille usine/entrepôt dans un ancien quartier industriel au bord de l'East River (qui sépare Manhattan et Brooklyn). En première partie on a vu un DJ, Rob Swift, qui mixe comme un ouf malade et a traité le public de motherfuckers une bonne dizaine de fois: "If you wanna hear some of my shit mothefuckers, make some noise!", et un super bon MC, Beans, tout seul avec son Ipod, super impressionant.
Samedi dans Central Park il y avait un festival gratuit, Tokyo-New York, où on a vu DJ A-trak et Talib Kweli. Je connaissais ni l'un ni l'autre, mais Sven m'a expliqué, A-Trak est le plus jeune champion du monde de mix et Talib Kweli est un rappeur engagé super mythique, donc on était super excités de les voir, mais en fait on a été déçus... A-Trak était moins marrant que Rob Swift (il aurait du nous traiter de motherfuckers) et Talib Kweli, c'était pas mal, mais on s'attendait pas à ce que ce soir du rap aussi commercial.
Dimanche on s'est baladés dans Harlem, donc j'ai plein de photos, que j'ai mise là pour que ce soit plus simple à regarder: http://www.flickr.com/photos/klemzven/