Protubuš

Jučer smo tako otišli na antiratni/antivladin/antisvašta prosvjed, dan je bio idealan za šetnju. Našli se s Maximom na uglu 42. i 3. avenije. pa krenuli prema mjestu okupljanja. Kako smo se približavali, murije je bilo sve više i sve više ekipe kakvu se i inače (tj. u Evropi) zna sresti na prosvjedima ovog tipa: stari hipici, klinci s bedževima sa slovom A, aktivisti s raznih strana i različitih uvjerenja, ukratko jako šarena koalicija antiratnih snaga. Stigli smo taman kada je povorka kretala prema Union Squareu, što je poprilična šetnja od 42. do 14. ulice po 2. aveniji, pa prema zapadu do trga. Ljudi je bilo, za pojmove francusko-hrvatskog trojca s nekakvim prosvjednim iskustvom, *jako malo*--pogotovo s obzirom da se radi o New Yorku koji je jedno od središta američkog "anti-američkog" otpora. Ako izuzmemo to (a nije lako), prosvjed je bio odlično organiziran i povorka je bila solidno glasna i definitivno uočljiva. Očito je bilo da ljudi imaju iskustva: posebno grupe tipa "Raging Grannies": vidjeti 80godišnjake/inje s hodalicama i u kolicima kako mašu antibuševskim transparentima bilo je fakat dojmljivo. Ono što nije bilo dojmljivo (ili je, ovisi o perspektivi) je činjenica da je organizacijska politika totalne uključivosti završila s prosvjedima na kojima je skoro pa dominirala paranoična ekipa koja brije da je napad 9/11 izveden iznutra--OK, ali uoc d point? Prosvjed uopće nije bio o tome; pogledajte recimo kako se rasprava razvija na NYC indymediji. I tako smo nakon poduže šetnje, brzinske pizze u nekom fastudu prepunom policajaca na marendi i odlične svirke prosvjednika-puhača, završili na Union Sq--tu je bina, štandovi razni i, čini nam se, još manje ljudi nego u povorci. Muvam se malo po štandovima, prodaju se i dijele majice, bedževi, novine: Revolution--voice of the revolutionary communist party, USA), Workers World, The 9/11 Truth Reporter. Tu su i knjige: tip s hipi kapicom i brčićima stoji za štandom na kojem se između ostalog može kupiti i sumnjiva literatura tipa transkripta obrane Slobodana Miloševića. Došlo mi je da ga pitam da li je možda Slobo, glavom i bradom, nevina žrtva američkog imperijalizma pa ga treba podržati, ili šta?, ali mi se stvarno nije dalo. Sve u svemu, bio je to mix svega i svačega. Slika ima, ovdje možete naći prvi dio, nastavak slijedi. Do tada, malo muzike: