I ja sam vidio Perija Lija, Legendu Tu

Dakle ipak nisam odolio. Jel se isplatilo? Nemam pojma. Ima tu nekoliko razina problema. Lee Scratch Perry (1936.), kao što svako dijete nauči u osnovnoj školi, jedan je od najgenijalnijih & najinovativnijih producenata u reggae/dubu i šire. Međutim Scratch autor je daleko slabiji od Scratcha producenta, ali (vrlo bitan ALI), nekako ga uvijek izvuče unikatno ludilo kojim zrači i najbezveznija stvar koju napravi lijevom nogom. Drugi problem je puno praktičniji: bend s kojim Perry svira po Americi, Dub Is A Weapon, samo bi se uz najbolju volju mogao nazvati "prosječnim dub bendom"--jake snage su definitivno lik na udaraljkama i trombonist (čini mi se isti onaj koji je u Zagrebu svirao s Easy Star All Stars), na ostatak ekipe bolje ne trošiti riječi.
Par riječi o mjestu događanja: CBGB je legendarno mjesto u kojem je od 1973. nastajao njujorški punk i new wave (vidi sajt kluba). Jedan od razloga zašto sam tamo jučer odlučio potrošiti grdne pare je i to što se klub zauvijek zatvara 30.9. pa reko ajde da zakoračim u taj muzej dok još radi.
Uđem ja tako u klub oko 8, prvo neki nesporazum na vratima, kao "otkud ti ova karta, mi ne prodajemo karte nigdje osim na vratima" (ja kupio u nekom cede šopu), da bi se ispostavilo da lik na vratima nije znao da je promotor koncerta dao karte u prodaju na još par mjesta. Tu sam se već počeo osjećati kao doma (čitaj: flešbek--kaotična atakovska "organizacija"), da bi se osjećaj samo pojačao kada sam ušao u tu, stvarno, pankersku rupu (ali skupu): 50ak slojeva plakata po zidovima, sve išarano, pod krpan bezbroj puta, stejdž ful mali, ekipa nekako isto izgleda neobično poznato--sve u svemu, nije se bilo teško udomaćiti. Sjednem, uzmem pivo ($5), mjesto se polako puni, dj pušta neki roots/dub, zasad sve ok. Onda se na binu popne Dub Is a Weapon i krene svirat neki standardni dub. Ok i to. Ali! U jednom trenutku frontmen (koji mi je nekako izgledao šonjavo u startu) počne solirati na gitari--tu sam naslutio da nešto ne štima, ali dobro, tješim se, kad sam se već iskeširao pa da dam momcima šansu. Međutim momci i dalje sviraju polubezveze, ovaj svakotoliko lupi neku glupu solažu i nabije reverb i eho kako mu se sprdne i ufurava se da svira dub. Trudim se slušati bongose i trombon, oni donekle spašavaju stvar. I dobro dođe i tome kraj, šonjo najavi Lee Perryja, publika se polako nagurava ispred bine, ide mala pauza pa se bend vraća na binu i počinje prašiti ovaj put vrlo uvjerljivu dabčinu--mora da im je Perryjev autoritet bio gadna motivacija. Ljudi se lahgano nabrijavaju, počinje muving i onda vriska kada na scenu stupi plavoofarbanom glavom i crvenoofarbanom bradom Li Skreč, sav nakinđuren i nenormalan.

I krene šou, Lee malo priča totalne nebuloze, malo pjeva, malo propovijeda o zlu cigareta i blagodatima gandže ("Ja imam 71 godinu i nema uopće bora pogodite zašto"), svira red stvari od Wailersa (Heathen, Kaya/Faya, Sun Is Shining...) samo u vlastitoj verziji, red svojih stvari ("Lee S.P. legalize ganja universally", "Inspector Gadget" i slično). Kako koncert odmiče, legenda na sceni se sve više pretvara u totalnog frika na sceni kojeg prati ne baš dobar bend, i eto problema: ljudi se trude uživati, tj. svi osim nekog mladog fanatika koji diže ruke u zrak, pada na koljena i ne može vjerovati da je u prisustvu Boga Samoga, što je totalna smijurija, jer Perry je prva osoba koja sebe NE shvaća ozbiljno--i to je još jedna stvar koja ga uvijek izvlači. Na momente sve to zvuči jako dobro, proradi neka vibra, Perry preuzme kontrolu na neku foru i povede muzičare u smjeru svog ludila, vidi se da čovjek to radi već blago rečeno "dugi niz godina". Ali avaj, većinu vremena je to ipak muzički dosta neuvjerljivo natezanje između hiperpozitivnog čudaka u šarenim patikama i preufuranih dub dobrovoljaca.

Sve u svemu: nije mi žao. Unatoč sumnjivom nastupu koji je uslijedio, moment kada je Perry izašao na binu je bio fenomenalan. Vidjeti čovjeka koji je po životnoj filozofiji i gerilskim produkcijskim metodama bio praktički prvi panker na rege sceni, koji je producirao najbolje od najboljih roots albuma--vrijedilo je, vrijedilo je, mislim si.