dumbo, povijest komunizma, dufus

Evo mene opet, u kritičnom stanju kaosa & muke oko pisanja tog prokletog texta koji sam napokon prije h vremena "dovršio"--pa da malo razbijem koncentraciju i frustraciju odlučio nabacit par riječi o protekla dvatri dana u V. Jabuci.

Nedjelja:
Sunčan i prohladan dan, otišli na DUMBO festival. DUMBO je skraćeno od Down Uder the Manhattan Bridge Overpass, što ukratko znači da smo bili u tom arty kvartu u Brooklyinu koji je nastao na mjestu bivših skladišta, između bruklinskog i manhatanskog(?) mosta. Festival džabe: brdo otvorenih galerija, instalacija, performansa. Slike su ovdje. Na kraju smo ostali duže od planiranog jer je jednostavno bilo zanimljivo & zabavno (što je zauzvrat rezultiralo u današnjem pisanju seminara u zadnji čas, po običaju). Navečer je bila projekcija filma Iraq for Sale: The War Profiteers o, je li, ratnom profitu američkih korporacija u Iraku. Film je *daleko* slabiji od prethodnog angažiranog dokumentarca istog autora (Peter Greenwald) ''Outfoxed''. Osim što je jednostavno dosadan, ispada da je ispričan iz pozicije, otprilike, "jadna američka vojska, privatnici joj oduzimaju posao", a da se niti jednom u pitanje ne dovede cijeli ratni poduhvat Busha i kompanije. Kuriozitet: film započinje pričom o poginulom "djelatniku zaštitarske tvrtke Blackwater"--tako bi to možda moglo glasiti na hrvatskom, iako se ustvari radi o rent-a-vojsci, tj. lik je jednostavno bio ''plaćenik''. Uglavnom da skratim, tip se zvao Jerko Jerry Zovko i prvih desetak minuta kamera (bez komentara) prati žalost konzervativne turbokatoličke američkohrvatske obitelji koja tuguje za izgubljenim sinom. Sve skupa vrlo bizarno.
Večer je završila tako da sam se prehladio, jer je, osim šta je vani puhao ledeni vjetar, projekcija bila u praznom skladištu koje je na momente podsjećalo na legendarni podrum Jedinstva, posebno zbog nedostatka grijanja i improvizirane plinske grijalice.

Ponedjeljak:
Proveo skoro cijeli dan na faksu, prvo Lisin seminar na kojem je gostovao Andrew Ross s kojim smo pričali o njegovoj knjizi o Kini (koju sam ovdje već spominjao). Onda sam neko vrijeme bauljao po knjižnici, printao kojekakve članke i čekao da dođe 9 kada sam se uputio prema Union Sq naći se s Clem. Tamo zima, kroneri žicaju lovu po trgu, skejteri skejtaju, mene pere prehlada, ali volio bih ići u Pete's Candy Store (Williamsburg, opet vožnja u Brooklyn, sve se zbiva u tom prokletom Brooklynu) gdje svira Jeffrey Lewis o kojemu je ovdje također već bilo riječi. I dobro bilo! Jeffrey Lewis je onaj smiješan lik koji crta stripove (veza Yugolinear) i svira gitaru, ponekad oboje istovremeno, odnosno pjeva stripove ponekad. Vrhunac naj-lo-fi koncerta na kojem sam bio, u zguranoj stražnjoj sobi omnjeg kafića, bila je "Povijest komunizma u stripu, peti dio: Kina". Jeff je izdiktirao akorde nekom hipiku koji je uzeo gitaru, a on je listao veliki strip o povijesti Kine i pjevao svoje povijesno predavanje. Nema šta, sviđa mi se čovjekova vizija kulturnog aktivizma. Nakon njega je na stejđu ostao hipik s gitarom koji je, ispostavilo se, vođa benda Dufus, nešto kao spoj Mothersa i onog frontmena iz Jethro Tulla, ne mogu se sjetit kako se zove, ali sve samo s 1 akustičnom gitarom i ženskim bekvokalom: zvučalo isprva prečudno a onda, kako se sve više pretvaralo u performans, sve bolje i na kraju odlično. Clem je kupila 2 Jeffreyeva stripa da upotpuni kolekciju. Međutim morali smo otići prije kraja (kompromis fana JL-a Clem i prehlađenog & zakašnjelog mene) jer je zadnji vlak išao u 00 eda ne bi kasno noću pičili pješke po zimi do neke udaljene stanice i time mi još više pogoršali zdravstvenu i akademsku situaciju. Ovako je sve to skupa, iako naporno, ali New York je naporan grad, relativno blagotvorno djelovalo na istu.