In Da Haus

"Zahladilo je--zekan će noćas mater svoju traažit", znao je govoriti Nele K. na jezičnim vježbama iz kroatistike. Di je sada Nele? Mislim da se prešaltao u MVP il neku diplomatsku misiju u bijelom svijetu. Možda ga sretnem kako šeta šarplaninca oko East Rivera, i tepa mu o zekanu... Ali okej to--došlo je stvarno biti zima: u četvrtak u zadnji čas skontam (u Voiceu) da u Knitting Factory sviraju TTC, 1 od omiljenih francuskih hiphop bendova od Clem pa rekli ajde, jest ćemo rižu do kraja mjeseca ali idemo to vidit. I dobro bilo, ustvari i ne skupo, 12$ za 3 benda od kojih me apsolutno oduševio prvi, mladac (20) iz Kanade po imenu Cadence Weapon, na stejđu on i DJ i rasturili su apsolutno, živa pankčina, lik se baca po bini, zabija u zidove, skače u rulju, rukuje se sa svima--vrlo iskrena nabrijana svirka, svaka mu čast, brijem da će se za čovjeka još čuti. Kada smo, nakon šta su se i Francuzi u NYCu izdivljali, izašli iz kluba, dočekao nas je vrlo ledeni vjetar. Čekali podzemnu 100 godina, pa presjeli na drugi vlak, pa je ispao lokalni, pa je sve to trajalo jedno bar sat, sat i po.
Istog dana nešto ranije proveo sam popodne u NYU knjižnici pokušavajući skontati temu itd za seminar (Media Memory History) za srijedu. Standardna pilaža & navlačenje, kopanje po knjigama bilješkama i člancima s polovičnim uspjehom + loša kava iz automata $1. Razmišljam kako je nedavno donesen taj Military Comision Act koji legalizira mučenje a kako su prije dvije godine svi digli totalnu frku oko slika torture iz Abu Ghraiba. Onda mi se nakon 3 sata čitanja od svega smuči, posebno od traženja veza i logike u svemu tome.
Još ranije istog dana iskrcao sam se iz podzemne na W4 i nazvao Edmunda da skočimo na ručak. Ajmo na falafel, ajmo. U Thompson St ima bar 4 mjesta di se može pojest falafel i/ili kebab i nekako sam, prvi put u potrazi za istim, po difoltu završio u Yataganu, podsjetio me naziv--naravno--na prilično ljigavog lika iz serije Bolji život koja me uvijek nervirala. Uglavnom upadamo kod Jataganca, naručujem, i dok gledam kako mi Meksikanac trpa salatu u sendvič vidim kako po kutiji sa salvetama šeta solidan žohar. Pogledam Edmunda, on gleda mene, jebiga sad je kasno, pa naručujem još ajran i sjedamo za stol. Stol je masan, što očito ne smeta bebi-žoharu koja trči uokolo. Edmund, koji studira edukacijski teatar i u rodnom Singapuru radi kazališne radionice sa zatvorenicima, priča mi kako za neki kolegij mora režirati kratku verziju Eshilovog Agamemnona i kako će dramu morati osuvremeniti/adaptirati jer ništa ne kuži. Ja pokušavam biti od pomoći pa se pokušavam prisjetiti poslijeratnih trojanskih događaja, ali slabo--pada mi na pamet uglavnom ona blesava pjesma od B. Maleša ("u rešt orest moraš ići" itd), pa odustajem. Ali kontam kako će Eshil u singapurškoj interpretaciji u New Yorku sigurno biti zanimljiv.
Bacite oko na čovjekov blog, ima finih slika knjižnice.