Humano iseljenje

Jučer popodne nazvala me Andrea da mi javi kako se moramo iseliti u srijedu (danas), a ne u četvrtak (sutra) kako smo mislili, tako da smo u proceduri kaotičnog trpanja stvari u torbe. Clem mi objašnjava da, ako se dvoumiš da li neku stvar spakirati ili baciti, onda je trebaš baciti, dok je moja metoda više sentimentalno-meditativna, pa provodim masu vremena razmišljajući o značenju raznih papirića koje nalazim po sobi. Ali okej je, upravo smo saznali da imamo do ponoći da izađemo iz stana (mišljasmo do 5), znači nema žurbe. Privremeno ćemo ostaviti stvari i sebe kod Lucasa i Leeja, koji su našli stan samo par blokova jugozapadno, u Stanton St. To će biti totalno kampiranje jer nitko nema nikakvog suđa: Andrea se iselila prva i odnijela praktički sve što je bilo u kuhinji, tako da zadnjih par dana žongliramo s 3 čaše i 2 i po tanjura. Na svu sreću tu su uvijek moje dvije putne džezve koje garantiraju postojanost nekih temeljnih životnih vrijednosti.
Kako u petak odlazimo iz NY-a (to je preksutra!), jučer smo se oprostili od Edmunda i Juana. Prvo je Edmund došao do nas da uzme policu, printer i toster, a navečer smo se s Juanom našli na tradicionalnom sušiju srijedom. Čudimo se čudnim osjećajima koji nas obuzimaju dok hodamo po domaćim ulicama našeg (istočnog) Sela: pred bodegom u hladu lokalni dide i alkosi, pred zgradama mame na špengleskom viču na djecu, pred kafićima istetovirana omladina, pred skloništem za beskućnike puše & filozofiraju bezubi stanari; ususret nam dolazi lik u kanotjeri sa zmijom oko vrata...
Nisam siguran kakav ćemo imati pristup internetu u danima koji dolaze, pa je moguće da će javljanja biti malo rjeđa. Ukratko: od petka do utorka Chicago, od utorka do nedjelje Seattle, od nedjelje do utorka Eugene, od utorka do utorka San Francisco--tu nam, zasad, planovi staju.