đesi tu si: na evnju si
Jessica Lurie je svirala za dž jučer u Barbesu pa smo naravno otišli. Mada sam bio malo spaljen od sunca koje me istog jutra tuklo u glavu dok smo šetali po Coney Islandu--jednostavno nije bilo šanse da ne odemo još 1x na omiljeno njujorško okupljalište autentičnih frikova (i dom legendarnih Ratnika podzemlja). Elem, iako pod utjecajem pijeska u sandalama i sunčanice pod kapom, koncert JL bio je zakon. Ne znam kako, ali svaki put kada je gledam uživo muzika je drukčija: ovaj put je sa sobom imala neka dva nenormalna gitarista i to je sve skupa zvučalo jazznoisepunkoidno i nabrijano 200%. Nakon toga je kod nas trebala bit kao fešta jer se iseljavamo u petak, ali se pojavilo vrlo malo ljudi i niko nije bio za akciju, tako da smo se razišli u miru oko jedan dva, odgledali epizodu (dvajsprvu) Heroes, pa na spavanje.
Danas je bio još jedan ultraljetni dan na Lower East Sideu + kvartovska fešta, Loisaida Carnaval. Duž avenije C, od 5te do 12te ulice, razvukli se štandovi s điđama, hranom i političkim pamfletima. Zastali smo kod jedne bakice koja je nagovarala ljude da potpišu peticiju za ukidanje smrtne kazne, te se ubrzo našli u ugodnom razgovoru s postarijim aktivistom u bijelom šeširu. Lik nam je objašnjavao kako je 60ih i 70ih bilo puno lakše pokrenuti ljude, pa je uslijedio dugi period stagnacije, ali kako su Bush & Co sada toliko zasrali stvar da se ljudi ponovo spontano okreću protiv vlasti. Pa smo malo pljuvali po Americi, pa, prisjetivši se trenutne situacije u Njemačkoj, po Evropi. Od njega smo čuli i priču o ženi koja je zakoračila u devedesete i sjeća se svojih prvih demonstracija iz 20ih godina prošlog stoljeća (a ni on više nije mlad). Sve u svemu, i usred neoliberalnog raja/pakla, otpor je žilav. Za to vrijeme, na stejdžu je pičio regeton s 2 emsija, djeca su se gađala pjenom, istetovirani mladići su stajali na uglu i komplicirano se rukovali, ljudi su žvakali pečenu piletinu i plantane, a legenda Loisaide, grafiter Chico, crtao je sprejem po majicama za $5. Tako je prošla praznična nedjelja u kvartu.
2 Comments:
Auuuuuuuuu! Al me pici nostalgija! Jessica, Coney, Loisada... Zao mi sto nismo dok smo bili naletili na ovakve likove, umirovljene nikad aktiviste, mozda bi imao malo optimisticniju perspektivu. Sto mi pogotovo treba sada s Pulom na srcu, na mozgu.
da, lik je bio baš inspirativan. i inače je ovdje lokalna zajednica ful organizirana, dalo bi se od njih štošta naučiti--šteta da baš sad odlazimo. eh...
Post a Comment
<< Home