Finalno Odbrojavanje

Još nam preostaje samo desetak dana u New Yorku. Prvog šestog idemo za Chicago, onda je plan nekako se dokopati Seattlea, otići na par dana u Oregon, spustiti se do San Francisca, pa krenuti prema jugu, jugozapadu, te na kraju 27.6. u Phoenixu ili Las Vegasu sjesti na avion za NY. Nakon toga: Ju-Rop! Ju-Rop! Čitam mejlove od prijatelja, dnevne novine, blogove i hvata me poznat čudan osjećaj pred povratak. Dio toga ide u smjeru laganog bediranja: Sve je loše--racije po Njemačkoj, mafija na vlasti u Hrvatskoj, fašist u Francuskoj--sve u svemu--podivljale snage crnog kapitalizma nezaustavljivo stupaju dalje. Ali, naravno, stvar spašava pomisao na ljude, more, te obale.
Subota je, Clem i ja jutros hodamo po East Villageu: Avenijom C do 4te ulice, pa lijevo do prve avenije, stajemo pojesti burito, zatim Prvom do 14te ulice u poštu. Tamo standardno čekanje u redu, ljudi se dovikuju, živciraju, dobacuju, zajebavaju. Pričamo kako nas već puca nostalgija za New Yorkom, koji uvijek djeluje nestvarno živo, a da nikada nisi 100% siguran koliko je to stvar mita a koliko samog grada. Jučer smo otišli u čuveni Nuyorican Poets Cafe gdje sam vidio najbolji slam u životu. Hiphopom zaraženi pjesnici sipaju teške/ duhovite/ nabrijane/ ljubavne/ agresivne/ iskrene riječi od kojih se ježiš. Prošlo je tri sata a da nisam uopće pogledao na sat.
Clem je na flickr stavila još slika. Kao i njujorškim pejzažem, dominiraju drveni rezervoari za vodu.