Intermezzo

Luka je u posjetu rodbini u Alabami, Boris šeta po Bruklinskom mostu, Clem je na poslu, a ja sam se upravo vratio s pauze (ogavna pizza s florescentnocrvenim umakom + prosječna kahvfa) u knjižnicu. Vani sija sunce i puše vjetar. Agonija s našim povratkom u Evropu i dalje traje: nakon mjeseca dana telefoniranja Clem je uspjela promijeniti datum na karti (na 29.6.), ali je sada problem u tome što moja agencija ne odgovara na mejlove i ne javlja se na telefon. Tako da planovi za lipanjsko proputovanje po Divljem zapadu čekaju razrješenje dotične glupe situacije, od koje lahgano gubim živce. S nestrpljenjem iščekujemo Lukino javljanje s juga ili povratak, šta se prije desi. Plan je da sutra navečer idemo na ćevape u Astoriju (The Đerdan): spajamo ugodno s korisnim, jer Boris ionako mora u poslovni posjet Hrvatskoj kronici, misterioznoj imigrantskoj ustanovi u Queensu.
P.S: donji post na francuskom opisuje rođendansku večeru u korejskom restoranu na koju nas je pozvala Soo Jin iz Koreje. Jeli smo kimchi, bulgogi, kongnamul i cikeumchi namul, japchae, možda bindaetteok i definitivno ddeokbokki. Koreja je najveći svjetski potrošač češnjaka, koji na stol stiže prepolovljen, u kombinaciji sa zelenu papričicu. Mmmmm.