zimske radosti

Nedjelja je i kiša pada nenormalno. Navodno neće stati do srijede/četvrtka, što će obradovati Luku i Borisa koji taj dan stižu u NY. U nedoumici sam dal otići u knjižnicu, kako sam planirao, ili ostati doma: nema šanse da ne pokisnem do gole kože ako sad krenem van, a nema šanse da nešto ozbiljno napravim ovdje u kući punoj ljudi (Maximu stiglo dvoje prijatelja iz Kanade).
Znači u petak sam bio s Niklasom na Metsima. Shea stadion je u Flushingu, kvartu u Queensu u kojem uglavnom žive Koreanci. Srećom sam na putu do tamo ulovio expresni vlak pa sam stigao već za nekih 45 min. Stadion je ogroman, a onda kada uđeš shvatiš da je stvarno ogroman. Sjedili smo negdje nebu pod oblake, pod krovom stadiona, s pogledom na LaGuardiju i zeleni travnati dijamant. N je donio deku, puhao je ledeni vjetar. Svirala je himna, ljudi su pili svoje skupo pivo ($7.25), dok sam je ekonomično žvakao neloš hotdog. Metsi su igrali protiv Washington Nationalsa a N mi je objašnjavao pravila baseballa koja sam shvatio otprilike 60%. Baseball je dosta meditativan sport, većinu vremena igrači egzistencijalistički stoje u mjestu i razmišljaju (N kaže, o životu). Nakon sat i deset minuta (oko 8.20) nisam više osjećao prste na nogama pa sam rekao doviđenja i krenuo kući. Ovaj put su vlakovi bili lokalni pa sam se stoljećima vozio do Manhattana, pa opet sto godina čekao 6icu na Union Sq i stigao doma smrznut oko 10.
Istu večer je bio zadnji Danger Party u 3rd Wardu (pogledaj Maxov fotozapis). Clem je bila bolesna pa sam otišao solo, ali sam tamo proveo većinu vremena s Dunjom i Zokijem i njihovim prijateljem Nikolom koji je stigao iz Philadelphije baš na vrijeme za njujoršku zabavu teške kategorije te zaspao u toku iste. Svirao je i Hungry March Band (vidi sliku), šetao ljude po tvornici, žene na štulama, baklje, čovjek obučen u vukodlaka, trometarski kostur, grožđe i jabuke i šiša. Subota je prošla usporeno, a prokleta kiša u času dovršavanja ovog posta i dalje pada li ga pada.