A, B, C ili D? C

Četvrtak: teglimo masu stvari pred ulaz zgrade, ne pretjerano prijateljski pozdravljamo se s R ("well, bye"), čekamo da dođe Juan, pa krećemo prema podzemnoj nakrcani stvarima. Onda vožnja od 125. do W4, presjedanje na F do 2. avenije, pa--jebiga--tegljenje stvari po stepenicama jer na ovoj stanici nema prokletog lifta. U kolicima u koja sam upregnut nakrcali smo radni stol, 2 laptopa i 2 kutije u kojima je rendom šit, điđebaje, kablovi, cedei, ogrlice. Hodamo 10ak minuta, odmahujemo taxistima koji bi na nama rado zaradili, i tu smo: križanje avenije C i 2. ulice; dakle: Alphabet City, iliti East Village, iliti Lower East Side, ili ("povijesno gledano") Loisaida. Kvart je kombinirano zapušten i "kul": par ulica iznad nas je legendarni (bivši?) C-Squat iz kojega su potekli Choking Victim i Leftover Crack. East Village je jedan od prvih njujorških kvartova koji je podlegao procesu "pretvaranja u mjesto poželjno za život" ("gentrification" ili "yuppification")-- to prije svega znači da cijene stanova lete u nebo i da su siromašni starosjedioci često prisiljeni seliti se u jeftinije/udaljenije dijelove grada. I dok su Avenije A i B japificiranije, C se još kako-tako drži i ne da. To znači da si ne bi mogli priuštiti sobu samo par blokova zapadnije, a ovdje plaćamo nešto više nego do sada, ali još uvijek (za NYC) sasvim povoljno. Isti urbanistički fenomen se nezaustavljivo događa širom Manhattana, pa tako i u Zapadnom Harlemu iz kojega smo se spustili ovamo.
Loisaida je povijesno portorikanski kvart, i unatoč gentrifikaciji to je još uvijek vidljivo. Hauevr, imati japije u kvartu ima i dobrih strana: usput smo na uglu skupili neki stolić koji je neko ostavio na cesti (sad tražimo policu). Na prvi pogled ima više frikova nego u Harlemu, mada je teško reći, možda je to samo stvar stila? Do ulaza u zgradu je dućan ispred kojega sjede 2 kronera i nešto neartikulirano viču za nama dok otključavamo vrata; zastajem, gledam lika, on tetura, prilazi mi i priča mi nešto na španjolskom, pruža ruke, rukujemo se, on i dalje priča, ja se smiješim (šta ću), mašem mu i vučem stvari u stan...
I tako, nakon uobičajene muke raspakiravanja & čišćenja osvanula je sunčana i hladna subota, Clem je standardno u soup kitchenu u St. Joe's, ja slikam naše dvorište koje je neka prijašnja stanarka sredila sprejem ("patio," na slici), slušam kako se cimeri na gornjoj etaži meškolje u krevetima i bude, čitam za ponedjeljak, čekam da Clem nazove pa da krenemo u tjednu opskrbu voćkama i povrćkama. Mogli bi pješice zapičiti u Chinatown budući da nismo daleko, a jeftinije je od tržnice na Union Squareu i *puno* čudnije miriše. I općenito malo švrljati okolo, upoznati teritorij, domorce, folklor, žive i mrtve spomenike.