ja sam za ples

Jučer smo s Juanom i Victorom otišli vidjeti generalnu probu plesnog performansa u kojem sudjeluje Joanna, kolegica s faksa. Ispostavilo se da je nastup u ni više ni manje nego Merce Cunningham plesnom studiju: reko uau. Ono, West Village, jedanaesti kat u zgradi s portirom, kamere, 3 lifta, prolaze stanari koji se vraćaju iz šetnje sa skupim psima. Dok smo čekali ovu dvojicu, Clem se igrala fotoaparatom po hodniku koji me podsjećao na The Shining (slika 1). Kad smo se popeli gore, pogled je bio lud: Empire State, Chrysler, i ostala svjetla velegrada; mi tapkamo u čarapama po bijelom podu po kojem se nervozno razgibavaju plesač/ice. Performans je bio sasvim okej, pogotovo uzevši u obzir da se radilo o prvim pokušajima mladih koreografa. Pozdravljamo se s Joannom, Juan i Victor su umorni pa idu doma. Obojica još uvijek konobare u španjolskom resotoranu u kojem se skupljaju stari frankisti. Pričali su nam kako je jednom došla neka televizija raditi reportažu o restoranu pa su pitali jednog od redovnih gostiju da malo pozira za kameru, a lik, bivši Francov oficir, stane mirno pokraj šanka te ladno digne desnicu u fašistički pozdrav. Osim takvih, tu je i kroner koji je nekidan pao krvav kraj prozora od restorana, a gazda je samo pitao "Znači ne leži u restoranu?" i rekao da ga ostave na ulici. Victor mu kasnije nije htio prodat pivu jer ga je bilo frka da tip ne izdahne, pa mu je ovaj počeo prijetit da će ga prvom prilikom ubiti. Onda mu se sljedeći dan ispričavao. Kontaju da potraže neki drugi posao.
Na povratku s plesa, u podzemnoj, Clem pokušava slikati štakore ali ovi uspješno bježe, tako da slika one blesave skulpture koje su na stanicama duž 14te ulice (slika 2). Skulpture su mirnije, a štakori su ionako premali i nereprezentativni. Prekjučer nas je jedan pozamašni baš prepao kad je izjurio iz gomile smeća i pretrčao smrznuti pločnik.