NG007

Sunčani 31. dvanaesti počeo je buvljakom u Hell's Kitchenu gdje je Dunja već isprobavala drugi par čizama (premale). Međutim kasnije je naletila na predivne cipele u duginim bojama za ništa para, a Clem je kupila za deset $ čizme za kišu i još par stvari (zaboravio), a Nina šarenu torbu, a ja nisam kupio ništa. Onda smo zasjeli na kahvfu u obližnji Cupcake Cafe (9 av i 39 st--preporučujem) i skovali plan za tzv. Doček. Pa smo krenuli po planu:
Prvo: u Astoriju po vino & šljivu, u dućan krcat pićima sa sve 4 strane svijeta (Dunja pita prodavačicu, u dućanu usred Queensa: "Oprostite di držite hrvatski alkohol?" "Dvije police ljevo," ladno odgovara žena.)
Drugo: burek (ko s mesom, ko sa špinatom) u Djerdanu. Na vratima je pisalo: "The best burek in town". Gazda je pričao bosanski kako njegov poznanik "slavi dva krismusa", a mala za kasom je pričala s američkim naglaskom a engleski s bosanskim.
Treće: kuliramo malo kući, pa dolaze Dunja i prijatelji (Eric, koji nas ubrzo napušta) i Su iz Koreje, pa krećemo prema Brooklynu: plan je dočekat Novu u Barabesu di svira kao neki balkanskociganski bend (Zagnut Cirkus Orkestar), ali sve odreda Amerikanci. Nakon toga kontamo se čut s Victorijom pa joj se pridružiti na nekom partiju, negdje.
Podzemna je krcata, a pred Barbesom ljudi. Lik koji tamo radi ne pušta nas unutra. Kao vatrogasna pravila. Sad mi normala (balakanska je večer) pokušavamo ipak nagovoriti lika, ali uzalud, čovjek je postojan kano klisurina. Zasad odustajemo i pičimo u Prospect Park na vatromet. To ispada okej. S još nekoliko 100tina bruklinaca gledamo vatromet kroz gole grane velikih stabala, pijuckamo gorenavedenu šljivu (zaboravili ponijeti vino), povremeno vrisnemo s gomilom, i eto nje (2007). Su nas uči kako se kaže "sretna nova godina" na korejskom ali nije lako. Ispada da je najlakše na francuskom: bonané!
Iz drugog pokušaja upadamo u Barbes i još nam tip oprašta jednu kartu, živio majstore. Bend svira, na momenta zvuči preautentično/prejeftino, živa tezga, ko bi reko, baš ko svadba, žena pjeva iz petnih žila, prostor je minijaturan, u njemu se miješaju srbi hrvati koreanci amerikanci i orkestar u magli šljive & pive. Pričam s likom iz Beograda koji je tu od '92 i koji je (naravno) bio u vojsci u Puli, u Rojcu konkretno. Upoznajem i Anu (isto iz Bg) koja je s mužem dobila zelenu kartu na lutriji. Razmjenjujemo brojeve telefona. Oko pet sve se pretvara u preveliki kaos pa krećemo nazad na Manhattan. Spavam u vlaku (mrak).
Kada smo izašli iz podzemne padala je kiša, grad je bio pun ljudi a mokra cesta puna žutih taksija. Na putu prema kući (po zaboravljeno vino) stajemo na falafel za dolaženje sebi, trpam tonu ljutog umaka, nije loše, sjedimo, svira neki idiocki tehno, žvačem i pitam se kako to ekipa koja tu radi podnosi, ali božemoj. Doma su Maxime i Pascal koji su se pogubili na povratku s neke fešte i dosta im je svega. Mi ipak preslušavamo nekoliko hitova po izboru DJ bunila (neću neću dijamante, ah kakva sreća, radnička klasa odlazi u raj, hladan kao led), Nina ide spavati, a Dunja Clem i ja idemo đir do Mehanate, nedavno nanovo otvorenog bugarskog kluba u kojem je četvrtkom di đej pjevač iz Gogol Bordella, pa kao to je eventualno dobar znak. Ispostavlja se da možda i nije: mjesto u ovaj rani sat izgleda opskurno, zabavi je očito kraj i tu su još samo likovi obrijanih glava u crnim kožnjacima i zlatnim lancima. U podrumu svira odvratna muzika. Jedina osoba koja pleše je Crnkinja u lepršavoj bijeloj haljini. Na platnu se vrti video nekog transvestita s bradom. Gledamo se, i odustajemo (uglavnom zbog ovih u kožnjacima).
Kraj: Dunja odlazi u potragu za podzemnom, Clem i ja hodamo kući. Smeće, papiri, zgužvani komadi kartona, neizvjesna budućnost, plastični šeširi, rigotina, crne vreće smeća, sjaje se na kiši, trče štakori, teturaju tipovi u ženskim bundama. Kiša pada nezaustavljivo.